Pogledam na sat – 2:30. Svi u kući spavaju. Iz sobe mog odraslog, najstarijeg sina dopire učenje Kur’ana

Visits: 952 Today: 1

Budim se. Pogledam na sat – 2:30. Svi u kući spavaju. Iz sobe mog odraslog, najstarijeg sina dopire učenje Kur’ana. Sreća mi preplavi cijelo tijelo. Šukran ja Rabbi! Neopisiv osjećaj. Već nekoliko mjeseci, svaku noć spava uz učenje Kur’ana. I danju i noću iz njegove sobe sve što se čuje je Kur’an.
Imam još djece koji su elhamdulillah u vjeri. Na njihov život u pokornosti Allahu sam toliko naviknuta da nekad zaboravim koja je to blagodat. Na pokoran život najstarijeg sina nisam naviknuta. Stoga primjećujem svako njegovo dobro djelo, svaki njegov ibadet.
Rodila sam ga veoma mlada. Ratno dijete. Nisam shvatala bitnost usađivanja vjere u dječije srce, iako sam se pokrila prilično mlada i od kako se sjećam obavljala namaz, doduše šarajući, laički, bez ikad doživljenog jakog imana. Nisam ni sama mnogo znala.
Kad sam shvatila tu bitnost i svoje stanje popravila, za mog sina je izgledalo da je već prilično kasno. Dunjaluk i tinejđerske godine su ga uzeli pod svoje.
Deset dugih godina je živio u nepokornosti Allahu, a samim tim i roditeljima. Imala sam osjećaj da on ne samo da ne voli vjeru, već da zbog vjere i nas prezire, jer kako je imao običaj reći ” vi ne znate ništa drugo osim o vjeri pričati.”
Živio je s nama, a maksimalno nas izbjegavao. Činila sam sve moguće da ga usmjerim na pravi put, međutim, što sam više pokušavala, on se više udaljavao. Gušila sam ga svojim upozorenjima. Društvo mu je bilo sve, jer ga nisu upozoravali. Sa njima je mogao raditi što je htio. Allah zna, ali vjerujem da nije ostavio ni jedan grijeh koji nije počinio.
Molila sam svaku osobu kojoj sam vjerovala da mi pomogne. Ljudi su smatrali da previše brinem, da su to samo godine koje su danas normalne. Ni moj muž nije bio mnogo zainteresovan. Kod njega je bilo “Hoćeš, nećeš, sebi ćeš. Odgajali smo ga fino, ako želi drugačiji put, sretno mu bilo.” Ja kao majka nisam mogla dići ruke od njega. Bio je moja najveća i skoro jedina briga.
Jedne noći sam slušala predavanje u kojem se javila jedna sestra i pitala šejha za savjet u vezi sina. Situacija prilično kao moja. Između ostalog, sestra govori da je toliko razočarana u sina da ne može više ni dovu za njeg da uputi. Očekujući da će šejh reći da je razumije, on je ljutito i prijekorno pita: “a ko će da dovi za tvog sina ako neće njegova majka?” Subhanallah! Kao da sam trebala da čujem te rijeći. Kao da prvi put u životu shvatam važnost dove. Kao da prvi put shvatam da trebam kucati na Allahova, a ne na ljudska vrata. I do tad sam dovila, nekad često, nekad rjeđe, ali sam se nadala da će Allah dati da mi pomognu neke od osoba koje sam molila da pričaju sa mojim sinom i pokušaju da ga upute.
Samo Allah zna koliko sam od tada sadake dala za svog sina. Samo Allah zna koliko sam noći provela plačući Allahu da ga uputi.
Moja konstantna dova je bila: “Gospodaru, uputi ga na koji God način želiš, samo ga uputi.” Gledala sam vijesti u kojima je čovjek nakon 20 godina pušten na slobodu. Osuđen je kao tinejđer, očito živeći život poput mog sina, a sada iz zatvora izlazi očigledno kao rob pokoran svome Stvoritelju. Na tren mi kroz misli prođe da bi voljela da moj sin završi i u zatvoru, ako će ga to opametiti, nego da živi životom kakvim živi. Zatim me srce poče koriti, pitajući kakva sam ja to majka da svom sinu poželim zatvor. Nisam imala odgovor na pitanje kakva sam majka. Samo sam znala da je moj sin bio svaki moj uzdah. Svaka moja zamišljenost i potištenost. Briga i tuga. A Allah zna, možda su i moje misli i moje brige i uzdasi bile moje dove.
Prošle godine, moj sin koji je uvijek bio totalno zdrav i u najboljoj fizičkoj formi, iznenada se razbolijeva. Sve se desilo brzo, ispred mojih očiju. Ono što je nevjerovatno je da sam ostala potpuno mirna i da sam u tom momentu imala osjećaj da je to neki odgovor na moje dove.
Elhamdulillah, bolest se sanirala. Nije ostavila fizičke posljedice. Ali jeste emotivne..
Strah od iznenadne smrti kojoj je skoro gledao u oči, strah od invaliditeta koji mu se mogao dogoditi, a Allahovom voljom nije, strah od preseljenja u fazi bezbrižnog, griješnog života, sve to ga je bacilo na sedždu i vratilo Allahu azzvadžal.
Moj sin sada redovno obavlja namaz. Jako se brine o namazu. Ovo je prvi Ramazan da redovno ustaje na sehur i da se ne žali da je teško postiti. Tvrdi da uopšte ne osjeća glad.
Zadnjih godina je počinjao post, ali brzo odustajao. Nije obavljao namaz i tako ni post nije imao slast. Sada je potpuno drugačija osoba. Brine se za halal i haram. Izgubio je društvo s kojim je godinama bio blizak. Više ih ništa ne spaja. Vjeruje da ne bi više nikada mogao podnijeti taj dunjalučki, depresivni život. Onaj u kojem sve izgleda glamurozno, a ni truni istinske sreće.
Skoro mi dolazi i pita: “mama, imamo li viška mushaf i sedžadu?” Prijatelj mu prolazi kroz neko iskušenje. On mu je predložio da se vrati Allahu. Da će tako riješiti probleme. “Ima sine!” Savijem svoju sedžadu, dam mu mushaf sa police i kažem: nosi, dok ga nije prošlo iskušenje.


Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillah, bezbroj puta elhamdulillah! Dovite! Nikad ne prestajte! Dovom se može dobiti sve.
E.O.M. prenosi N-UM.com