Odvojite par minuta i pročitajte ovo: Poučne priče koje će Vas oduševiti!

Visits: 4193 Today: 2

Bila jesu, pa prošla, pa opet opet došla neka teška vremena sinko moj!“ – Reče starac.
– „Kako znam za sebe uvek se teško živelo, ali pre je bilo lakše živeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno sa onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dete – dete. A danas? Ne treba previše govoriti sve se zna.

Sve više sveta se umiva svojim sopstvenim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš sine, ja dugo, dugo nisam osetio mrvu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmejao od srca. Znaš ono „iz duše“.

Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo ‘živote moj’. Ali sada znam …

A pitaš me za decu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju decu i svoje živote. Dođu mi i obiđu me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sedim ovde kraj prozora i gledam satima negde, a da me pitaš gde ne znam ni sam!
Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje dece kao da me sunce obasja. Mada, retko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.

Zapamti, sine moj, Bog daje a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio a to je da smo svi deca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi a sutra ko zna? i da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi!

I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća! “

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.

Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…

Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.
Zaključak:
Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
Kamen kada je bačen;
Riječ nakon što je rečena;
Mogućnost nakon što je izgubljena;
Vrijeme kada je prošlo;
Ljubav za koju se NE BORI.

U prvoj klupi sjedio je mali Tahir kojeg su u razredu svi smatrali “ružnim pačetom”. Tokom cijele godine učiteljica Merjema ga je promatrala i ustanovila da je on svakim danom sve lošiji đak i da se sve manje druži s drugom djecom. Odjeća mu je bila prljava i neuredna, a njemu je konstantno nedostajalo kupanje. Znao je biti vrlo neugodan. Postao je problem cijelog razreda. Počeo je dobivati i lošije ocjene. U školi gdje je učiteljica Merjema radila, morala je pratiti i voditi evidenciju o uspjehu i vladanju svih đaka. Kada je konačno došlo vrijeme da pregleda zabilješke o Tahiru iz prethodnih razreda, jako se iznenadila.

Tahirov učitelj iz prvog razreda napisao je o njemu sljedeće: “Tahir je divno dijete i uvijek nasmijan. Jako je uredan i ima lijepo vladanje. Ugodan je za okolinu.” Učitelj iz Tahirovog drugog razreda napisao je: “Tahir je odličan učenik. Dobro se slaže sa drugovima u razredu. Katkada je tužan zbog majke koja je teško bolesna. Život u takvoj porodici sigurno je vrlo težak.” Na kraju trećeg razreda učitelj je napisao: “Teško mu je pala majčina smrt. Daje sve od sebe kako bi održao korak sa školom, ali ima osjetno slabije ocjene.” Učitelj iz četvrtog razreda napisao je sljedeću zabilješku: “Tahir je utučen i ne pokazuje mnogo interesovanja za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava u razredu.”

Učiteljica Merjema sada je shvatila šta se događa sa Tahirom i postidila se što je prošlo toliko vremena a da nije spoznala svu istinu. Posebno joj je bilo teško kada su joj svi njeni đaci kupili bajramske poklone umotane u sjajni papir, osim Tahira. Njegov poklon bio je nespretno upakovan u grubi, sivi papir od papirnate vrećice. Učiteljica Merjema odabrala je da prvo otvori baš njegov poklon. Neka su se djeca stala smijati kada su vidjela bisernu narukvicu u kojoj je nedostajalo nekoliko bisera. Uz narukvicu je bio i parfem, više od pola potrošen. Stišala je djecu i kazala Tahiru kako joj se sviđa narukvica i parfem koji je mirisala.

Toga dana izlazeći iz učionice zapazila je Tahira kako je čeka. Kada mu se primakla, Tahir joj je kazao: “Gospođo Merjema, danas ste mirisali kao i moja majka.” Okrenuo se i otišao. Kada su toga dana djeca otišla svojim kućama, ostala je u učionici i plakala puni sat. Od tog dana njen odnos prema djeci i podučavanju se promijenio. Posebnu je pažnju posvetila Tahiru. Što je više s njim razgovarala, on je postajao življi i veseliji.

Što ga je više hrabrila, to je on brže reagovao i postajao aktivniji. Do kraja godine, postao je jedan od najboljih učenika u razredu. Tahir joj je postao “ljubimac”. Godinu dana kasnije, našla je Tahirovu ceduljicu ispod vrata svoga kabineta na kojoj je pisalo da je ona najbolja učiteljica koju je Tahir ikada imao. Ovaj mali dječak izrastao je u jednog uspješnog čovjeka, koji je kasnije u životu završio magisterij.