Bila sam sluškinja svojim kćerkama
ŠOLJA GORČINE
Kao većina drugih majki, željela sam samo najbolje za svoju djecu. Imala sam četiri kćerke, a moja najveća želja bio je njihov uspjeh. Od kako su došle na ovaj svijet u njima sam vidjela velike ličnosti, doktorice, profesorice, književnice.
Niti jedan posao u kući nisam ostavljala njima. Njihov zadatak, a moja želja, bile su dobre ocjene.
Nikada nisu usule čašu vode, za sebe, ne za druge.
Kada je trebalo pospremiti sobu – zvale su mene.
Kada je trebalo postaviti ručak – zvale su mene.
Kada je trebalo skuhati čaj – zvale su mene.
Kada je trebalo počešljati kosu – zvale su mene.
Sve sam radila sama, a one su uživale u mojim uslugama.
Ljetni raspust je služio za odmor od učenja, kako bi školsku godinu dočekale spremno, pa su i tada – zvale mene.
Godinama, moja snaga je oslabila, nisam više uspijevala obaviti sve poslove koje sam prije obavljala, moje kćerke su porasle, upisale fakultet, ali u našoj kući ništa nije promijenjeno.
Bila sam njihova sluškinja.
Shvatila sam da nisam odgojila velike ličnosti, odgojila sam velike probleme. One nisu znale brinuti o sebi, svojim stvarima, čistoći svoje sobe…
Kada bih se razboljela i zamolila za šolju čaja, jedna na drugu su prebacivale taj zadatak. U njihovim srcima nije bilo milosti prema majci.
Ako bi mi, nekada, skuhale šolju čaja to je bila šolja gorčine.
Nakon višesatnog čekanja.
Nakog dugogodišnjeg žrtvovanja.
📚Iz knjige: 200 odgojnih iskustava roditelja i djece
