ZA HLADNE ZIME DJETINJSTVA I MOJU MAJKU
Grijem ruke držeći šolju toplog čaja u njima. Gledam kroz prozor kako pada prvi ovogodišnji snijeg. Nevjerovatan je prizor kad pogledaš u nebo, jer imaš osjećaj da lebdiš. Jato vrabaca poredanih na telefonski vod, daju dodatni dekor idiličnom sniježnom danu.
Lagano pijuckam čaj. Misli me odvedoše daleko u djetinjstvo. Sjetih se svoje majke u svom djetinstvu. Sjetih se kako me oblači kad izlazim na sankanje. Sjetih se kako mi poslije svojim blagoslovljenim rukama grije moje. Pored mene čaša toplog mlijeka i ugrijana deka. Skinuta mokra odjeća se suši iznad ” smederevke.”.Utonem u onaj blaženi dječiji san nakon što su obrazi i prsti dobili potrebnu toplinu. I uvijek me zima podsjeće na to. Napolju zima u kući toplina majčinske ljubavi.. Kako se čovjeku samo urežu takvi detalji, koje nikad, ama baš nikad ne zaboravi.. Bože moj, Ti koji stvaraš hvala ti na majčinoj ljubavi..Hvala Ti na spoznaji da ništa tako hladno nije kao januar a ništa toplije od majčine ljubavi..
Može čovjeku ovaj koloplet vremena donijeti mnogo toga materijalnog. Dosta tehnologije. Dosta informacija. Ali nikad ono što je imao pa izgubio.. Majku sa svojom majčinskom ljibavi i toplinom.. Toplinom koja topi najveće sante leda..
Januar je poseban kad si dijete. I kad imaš topli dom i majku.. Zar čovjeku treba nešto više?
Blago svakom djetetu koga u sniježnom januaru grije majčinska ljubav.
