U SARAJEVU NA POSLU LIŠEN SLOBODE ČOVJEK KOJI JE SVJEDOČIO U KARADŽIĆEVU KORIST

Visits: 666 Today: 1

Pripadnici SIPA-e lišili su slobode danas Dragana Šojića, direktora Službe za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine, zbog sumnje za zloupotrebu položaja.

Vijeće ministara BiH imenovalo je 18. juna 2018. godine Dragana Šojića za direktora Službe za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine na mandatno razdoblje od pet godina, počevši od 5. jula 2018. godine.

Šojić je na to mjesto došao s pozicije savjetnika tadašnjeg ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirka Šarovića, što uopće nije bilo iznenađenje s obzirom na to da je njihovo prijateljstvo višedecenijsko.Nakon rata, utemeljen je “Grad Srpsko Sarajevo”, kao zajednica šest općina. Na čelu nove teritorijalne formacije nalazilo se devetočlano povjereništvo, a za njegovog predsjednika imenovan je aktuelni predsjednik SDS-a Mirko Šarović.U toj regiji uslijedio je period intenzivne gradnje, posebno na prostoru Lukavice, sadašnjeg Istočnog Novog Sarajeva. Iz ovog perioda ostala su zapamćena glasna negodovanja lokalnog stanovništva zbog niza neregularnosti koje su obilježile taj proces. Iako je bilo očekivano da je, s obzirom na funkciju, najveću odgovornost za “lov u mutnom” imao Šarović, to se ipak nije desilo. Junak ove priče već se bio “prekalio”, tokom predratnog rada u socijalističkim “gigantima” i ratnog angažmana u političkim strukturama, pa mu je bilo jasno da je neposredno, direktno upravljanje poduhvatom izgradnje “Srpskog Sarajeva” vrlo “klizav teren”, koji bi mogao okončati njegovu političku karijeru koja je tek bila u fazi zamaha, pisao je portal Banjaluka.net.

ako je na važnu funkciju direktora novoformiranog preduzeća Kapitalna izgradnja formalno imenovan drugi čovjek, oni koji pamte dešavanja na tom prostoru slažu se u ocjeni da je ulogu sive eminencije u toj ustanovi Šarović povjerio bliskom prijatelju Draganu Šojiću. Do tada je u tom dijelu Republike Srpske već bila uspostavljena hijerarhija na čijem je vrhu bio osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, budući da je ratni predsjednik RS-a i osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić već morao da se krije od Haga. Srednja karika novog lanca utjecaja bio je Šarović, kao Krajišnikov čovjek od povjerenja, a glavni operativac i kontrolor svih kretanja na terenu Šojić, Šarovićeva pouzdana osoba.

Dragan Šojić je bio ključni čovjek u izgradnji 7.000 stambenih jedinica u tadašnjem Srpskom, danas Istočnom Sarajevu. Njegova bliskost sa Šarovićem je “cementirana” još u toku rata, dok je sjedište “Srpskog Novog Sarajeva” bilo na Grbavici, u ranijoj zgradi Šumarskog fakulteta, a poslije rata je nastavila da funkcioniše u velikom “neimarskom projektu”, čiji je cilj bio nastanak uporednog, istoimenog grada, nakon odlaska značajnog broja Srba iz većeg dijela Sarajeva koji je Dejtonskim sporazumom pripao Federaciji BiH.

Upućeni savremenici tih dešavanja još u drugoj polovini devedesetih godina javno su svjedočili o ulozi Šarovićevog najbližeg saradnika – po obrazovanju građevinskog inženjera – u novopokrenutom biznisu. Kao nezvanični šef Kapitalne izgradnje, Dragan Šojić je postao glavna veza sa isporučiocima građevinskog materijala iz Kikinde.

– Brzo se razvila nelegalna trgovina sa krim-bosovima iz Federacije i ogromne pare od tih poslova završile su u džepovima i Šarovića i Šojića. Kao SDS-ov čovjek od visokog povjerenja, Šojić se za sve pitao, bio je siva eminencija u firmi Kapitalna izgradnja, koju je formirala Skupština grada, a njen direktor je bio samo pokriće – pisao je portal Banjaluka.net.

Nije se samo Šarović mudro izvukao iz projekta “Srpsko Sarajevo”, već se i Šojić sklonio u Beograd jer mu je prijetilo hapšenje. Svu njegovu novostečenu imovinu na Palama, od stanova do kafića, pripadnici međunarodnih snaga redovno su pretresali.

– On i Šarović imaju po nekoliko nekretnina u Beogradu, a stekli su ih isključivo kroz izgradnju stambenih jedinica u Istočnom Sarajevu. Sam Šojić se dugo krio i niko ništa nije znao o njemu do momenta kada ponovo počinje Šarovićev politički uspon – naveo je prije par godina za medije jedan bivši zvaničnik SDS-a, ističući da je Šojić na početku iz Sarajeva “izašao praznih ruku” i da se obogatio za vrlo kratko vrijeme u ranom poslijeratnom vremenu.

Šojić se rodio 10. novembra 1961. godine u Šapcu. Srednju školu i Arhitektonski fakultet završio je u Sarajevu. Do 1992. godine živio je u sarajevskom naselju Pofalići. Prije rata bio je zaposlen u sekretarijatu za urbanizam u Novom Sarajevu te zatim i u drugim općinskim strukturama ove općine.

Nakon što je Armija RBiH osujetila pokušaj presijecanja Sarajeva na liniji Pofalići – Grbavica, oslobodivši ovaj dio grada 16. maja 1992. godine, Šojić isti dan uspijeva preko Žuči pobjeći na teritorij pod kontrolom srpskih snaga. Na Ilidži se uskoro sastaje s familijom, koju potom prebacuje u Crnu Goru, odakle se krajem juna 1992. vraća u Sarajevo i javlja kao dobrovoljac u redove Vojske Republike Srpske. Biva raspoređen u 3. četu 3. bataljona 1. sarajevske brigade, kojom je komandovao Slavko Aleksić, član radikalne stranke Vojislava Šešelja, nastanjen prije rata na Grbavici. Aleksić će titulu četničkog vojvode dobiti u dva navrata. Najprije 13. maja 1993. godine, kada će ga vojvodom imenovati Vojislav Šešelj, a potom i 27. januara 1999. godine, kada mu je imenovanje stiglo od Momčila Đujića.

Ratište na Jevrejskom groblju u Sarajevu, na kojem je Šojić pod Aleksićevom komandom proveo skoro godinu i po rata, bio je položaj s kojeg je u tom periodu skoro svakodnevno pucano po civilnom stanovništvu. Današnja Ulica fra Anđela Zvizdovića, prijeratna Tršćanska, važila je za jednu od najopasnijih ulica ratnog Sarajeva upravo zbog učestalog smrtonosnog snajperskog djelovanja s Jevrejskog groblja. S ovih položaja neprestano su gađani i uništavani civilni objekti, među kojima i zgrada na današnjem Trgu BiH u kojoj će Dragan Šojić sljedećih pet godina obavljati dužnost direktora i zamjenika direktora, pisao je STAV.

U akciji u kojoj je sudjelovalo stotinjak vojnika i tridesetak vozila EUFOR-a izvršen je 19. novembra 2007. godine pretres stana Dragana Šojića u centru Pala zbog sumnje da je povezan s mrežom podrške tada haškom bjeguncu Radovanu Karadžiću. U stanu su tokom pretresa bili Šojić, njegova supruga, majka i četvero maloljetne djece. Tom je prilikom od Šojića oduzeta veća količina novca i drugog relevantnog materijala. Tadašnji glasnogovornik Glavne komande EUFOR-a u Sarajevu rekao je “da je pretres izvršen s ciljem pronalaska materijala ili informacija koje bi mogle pomoći Haškom tribunalu u potrazi i hvatanju optuženih za ratne zločine i razbijanju mreže koja pruža podršku haškim optuženicima”.

Dragan Šojić bio je i svjedok odbrane Radovanu Karadžiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu u decembru 2012. godine. Svjedočio je u dvostrukom svojstvu, kao član srpskih općinskih organa u Novom Sarajevu i kao pripadnik Vojske Republike Srpske. U izjavi timu odbrane svjedok je objasnio da cilj srpskih općinskih kriznih štabova nikada nije bio progon nesrba, već isključivo normalizacija uvjeta života u ratno vrijeme. U Novom Sarajevu, po njegovom saznanju, nisu postojale nikakve srpske paramilitarne snage. Šojić je tvrdio kako nije bilo diskriminacije na etničkoj osnovi u dijeljenju humanitarne pomoći u dijelu Novog Sarajeva pod srpskom kontrolom i da su svi građani imali jednak pristup javnim institucijama, osim što je “sloboda građanima bila ograničena muslimanskim snagama čiji su članovi bili smješteni na visokim zgradama i stalno koristili snajpere, puške i granate ubijajući civile”.

U kratkom glavnom ispitivanju naveo je, po izvještavanju Agencije Sense, da u zoni njegove jedinice Srbi nisu činili zločine, osim pojedinih kriminalaca u pozadini koji su napadali i srpsko i muslimansko stanovništvo. U tu kategoriju nikako ne svrstava vojvodu Aleksića, kojeg smatra osobom “velikih ljudskih i vojničkih kvaliteta” i čija jedinica nije bila ni po čemu specifična, osim po odlučnosti da odbrani svoje položaje. Ipak, priznaje da je Aleksić gajio specifičan modni stil, koji je podrazumijevao bradu i dugu kosu, ali kaže da je to činio “iz ličnih razloga” još od prije rata i u tome ne vidi ništa sporno.

Tužiteljica Gustafson u unakrsnom je ispitivanju primijetila da su brada i kosa tipične za četnike, što je svjedok odlučno negirao, ukazujući da je Aleksić imao “dobroćudan i prosvećen izraz lica” i da nije mogao biti zločinac. Na tužiteljicino insistiranje da je ličio na četnika, svjedok je odbrusio:

– Meni je više ličio na Mojsija.

Nije želio komentirati činjenicu da se “Mojsije” s Grbavice na zvaničnim dokumentima Vojske Republike Srpske potpisivao kao “vojvoda” i da je koristio pečat Srpske radikalne stranke. Tokom 1994. godine Šojić je na civilnim dužnostima u okupiranom dijelu Općine Novo Sarajevo. U to je vrijeme bio i jedan od glavnih ljudi za razmjenu stanovništva na Grbavici.

Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo u decembru 2006. godine podnio je protiv njega krivičnu prijavu zbog zloupotrebe ovlaštenja u privredi. Šojić je bio osumnjičen da je od 3. februara 1998. do 1. oktobra 1999. godine, u svojstvu zamjenika direktora Direkcije za obnovu i razvoj grada Srpsko Sarajevo, nenamjenski trošio sredstava u iznosu 109.831 maraka. Iz CJB Istočno Sarajevo saopćeno je tada da je ovo krivično djelo izvršio tako što je Kabinetu predsjednika Republike Srpske, dakle Mirku Šaroviću, i drugima odobravao naftu i naftne derivate na ime pozajmice i donacije u ukupnoj količini 121.035 litara, te time oštetio Direkciju za obnovu i izgradnju grada Srpsko Sarajevo.

CJB Istočno Sarajevo protiv Šojića je dva puta podnosio krivične prijave za zloupotrebu položaja, odnosno nezakonito poslovanje naftom. Prva krivična prijava podnesena je u decembru 2006, a druga u maju 2007. godine.