U genocidu su ostali bez roditelja, sada su uspješni ljudi: Rado se vraćaju u Dom u kojem su odrasli

Djeca Srebrenice, njih 500 je u genocidu ostalo bez oba roditelja, a oko 300 je ostalo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Veliki broj njih je rasut po cijelom svijetu, ali gdje god da su oni se ne odriču svog porijekla, svoje države i uvijek se rado vraćaju na mjesto u kojem su odrasli i u kojem im ljubavi nije manjkalo – u dom u Tuzli

Djeca koja od najranije životne dobi odrastaju bez oba roditelja, njihove ljubavi, pažnje i osjećaja sigurnosti, zasigurno zaslužuju da se o njima piše s posebnim senzibilitetom i pažnjom.

SLOBODNA TERITORIJA
Upravo takva su djeca Srebrenice. Njih 500 je u genocidu ostalo bez oba roditelja, a oko 300 mališana je po dolasku na slobodnu teritoriju posredstvom Crvenog križa do punoljetstva ostalo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.

image
Danas su to odrasli i uspješni ljudi koji imaju svoje porodice, djecu… Veliki broj njih je rasut po cijelom svijetu. Svoje živote nastavili su u zemljama Evrope, a ima ih u Americi i u Kanadi. Mnogo ih je odlučilo da se skrasi u domovini, pa su nastavili živjeti na području Tuzle i okolnih mjesta.

Gdje god da su, oni se ne odriču svog porijekla, svoje države i uvijek se rado vraćaju na mjesto u kojem su odrasli i u kojem im ljubavi nije manjkalo – u dom u Tuzli. O sudbinama te djece i njihovoj želji da svake godine dođu u Dom razgovarali smo sa Amirom Muharemovićem, pomoćnikom direktora JU Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.

Dok je trajala srebrenička golgota, dolazila je tako tura po tura djece iz Srebrenice i onda se dešavalo da kasnije ljudi dolaze i idu od djeteta do djeteta tražeći srodnike

– Bilo je slučajeva da su ta djeca na početku boravka u domu pronašla srodnike, tetke, daidže i nene, pa su otišla van BiH kod njih. Tadašnji menadžment je evidentirao onu djecu koja su ostala na smještaju. U našim zabilješkama se spominje oko 500 djece. Dok je trajala srebrenička golgota, dolazila je tura po tura djece iz Srebrenice, pa se dešavalo da kasnije ljudi dolaze i idu od djeteta do djeteta tražeći srodnike. Oni koji su smješteni u dom su djeca koja su tu ostala godinama poslije i sigurno ih se tu zadržalo oko 300. Mahom su to bile višečlane porodice. Rijetko je bilo smješteno samo jedno dijete. Bilo ih je troje, četvero iz jedne porodice, koji su ostali bez oba roditelja, priča nam Muharemović.

image
Ističe da se veliki broj te djece snašao, da žive u Tuzli, zaposleni su i imaju svoje porodice.

image
– U našoj ustanovi imamo dvije žene čiji su roditelji ubijeni u genocidu i koje su sa svojom braćom i sestrama odrasle i ostale ovdje da rade. Puno ih je otišlo i vani. Sticanjem punoljetstva stupili su u kontakt sa srodnicima i oni su ih povukli van Bosne i Hercegovine, tako da se desi, recimo, da cijela jedna grupa te djece ode kod srodnika. Uglavnom, odlično su se snašli kroz život. Mi svake godine organizujemo jedan dan druženja bivših korisnika Doma, djece iz Srebrenice sa djecom koja trenutno borave tu. Iskren da budem, njihove priče su uglavnom lijepe. Kako kod ovih koji su tu u BiH, tako i onih koji žive u Americi i u Kanadi. Vole oni da se vrate ovdje. Mnogo njih su naši donatori koji ovdje rado dođu, donesu nešto ovoj djeci, a dovedu i svoju djecu da im pokažu gdje su odrasli i da im pričaju kako su živjeli, ističe Muharemović.

image
Kaže nam da ima i onih manje lijepih priča o djeci koja se baš i nisu uspjela snaći.

– Tu je uglavnom riječ o djeci koja su imala određene poteškoće u razvoju. Država nije mogla u tom momentu da se adekvatno brine o njima, pa su oni bili prepušteni nekim organizacijama, ali ono što je najvažnije jeste da niko nije ostao na ulici, naglašava naš sagovornik.

ANGAŽOVANI PSIHOLOZI
Muharemović kaže da je u Domu sve bilo podređeno srebreničkoj djeci. U to vrijeme je, priča nam, bilo angažovano puno psihologa koji su radili s djecom, jer se više išlo u smjeru da savladaju traume, nego kakve će rezultate ostvariti u školi.

– Intenzivno se radilo s djecom da se vrate u normalne tokove i da nastave život i u tome smo uspjeli, zaključuje na kraju našeg razgovora Muharemović.

Oslobođenje