POTRESNA SVJEDOČENJA NAKON TRI DECENIJE: ŠTA SU U LOGORU PREŽIVJELI MEHMED, NURHUDIN I SADMIR?

Visits: 345 Today: 1

Trojica zarobljenika iz nekadašnjeg logora “Manjača” prisjećaju se perioda svojih života kada su prije 30 godina, nakon nekoliko mjeseci zatočenja i maltretiranja, u januaru 1993. konačno bili na slobodi, piše Radio Sarajevo.

Nakon što su mjesec ranije pod pratnjom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta napustili logor “Manjača”, gdje su bili mjesecima zatočeni u nehumanim uslovima, bez hrane i vode, tučeni i zlostavljani, u januaru 1993. godine Mehmed Begić, Nurhudin Burnić i Sadmir Alibegović boravili su u Karlovcu u Hrvatskoj. Ovog januara prisjećaju se najstrašnijeg perioda svojih života.

Posljednja grupa logoraša, od kojih većina pod pratnjom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, prije 30 godina je napustila “Manjaču”, čime je prekinuto njihovo višemjesečno zatočenje popraćeno svim vrstama fizičkog i psihičkog maltretiranja, piše Detektor.

Među logorašima koji su u decembru 1992. pušteni iz “Manjače” bili su Mehmed Begić i Sadmir Alibegović, čija zatočenja počinju u proljeće iste godine od Ključa i Sanskog Mosta preko Banje Luke i Stare Gradiške do planine u sjeverozapadnoj BiH gdje je prije ljeta formiran logor.

Logor na planini Manjači, nedaleko od Banje Luke, prema haškim presudama Radoslavu Brđaninu te Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, “vlasti bosanskih Srba su osnovale sredinom maja 1992. i u njemu su držani gotovo isključivo civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uglavnom s područja Kozarca i Sanske doline”.

Presude navode da su stražari u “Manjači” bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i policije, kao i da je zatočene obično dovodila policija.

Prema svjedočenjima logoraša koji su razgovarali sa ekipom Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), u ovom logoru su, pored stanovnika Prijedora i Sanske doline, bili zatočeni muškarci iz Jajca, Mrkonjić-Grada, Dervente, Doboja i Bosanske Dubice.

U stan Mehmeda Begića koji se nalazio u Ključu, prema njegovom sjećanju, krajem maja 1992. “upala” su šestorica naoružanih muškaraca, privela ga u zgradu policije u ovom gradu, gdje je pretučen, a potom je sa ostalim zatočenicima prvo prebačen u banjalučki “Mali logor”, a potom u Staru Gradišku. U svim objektima je prethodno bio izložen torturi, a iz Stare Gradiške je s grupom zatočenika 11. juna 1992. prebačen na Manjaču.

“To je bilo poljoprivredno dobro ‘Karađorđevo’, gdje je hranjena stoka za Jugoslovensku narodnu armiju. I kad sam ja ušao u štalu broj tri u logoru, ružno je reći, ali kao da se javila neka iskra radosti ili nade, jer sam vidio 200 mojih Ključana koje znam. Onda sam nekako se osjećao da sam među svojima, da mi je lakše”, opisuje Begić svoj dolazak u ovaj logor.

Prema njegovim riječima, logoraši su po dolasku prošli kroz špalir prebijanja, a zatim je uslijedilo šestomjesečno maltretiranje koje se ogledalo u premlaćivanju, prozivkama, pretresima i podmetnutim predmetima, do uskraćivanja hrane i vode.

Vid maltretiranja, prisjeća se Begić, bio je kada se iz štala izvede određen broj ljudi u toplom danu i stražari ih postroje napolju, na betonsku pistu, da stoje na suncu sve dok ne padnu na tlo. Tako je bilo i s jednim njegovim poznanikom koji je izgubio svijest od stajanja na suncu.

“Onesvijestio se. Krenuo sam prema njemu, potpuno nesvjestan ni gdje se nalazim ni šta radim. I podigao sam čovjeka i na rukama ga unio u štalu njegovu i zatražio vode. A ono što hoću jeste pohvaliti ljude, logoraše tamo, kad tako se neko onesvijesti, uvijek se pojavi malo vode, a mi smo umirali žedni”, prisjeća se Begić.

Batine kao dobrodošlica u logor

Nekadašnji policajac Sadmir Alibegović je u junu 1992. uhapšen i zatvoren u zatočeničkim objektima u Lušci-Palanci, a potom u “Betonirci” u Sanskom Mostu, gdje su prozivanja i premlaćivanja bila svakodnevna, da bi poslije nekoliko dana bio prozvan i sa ostalima kamionom prevezen na Manjaču.

“Vidimo klasični logor, kao u fašističkim filmovima, s bodljikavom žicom ograđenom okolo, minskim poljima ispred te bodljikave žice s unutrašnje strane logora, psima, raspoređenim stražarima, i osmatračnicama koje su bile napravljene i postavljene na ćoškovima logora”, kaže Alibegović.

On se sjeća da su logorski čuvari odmah po njegovom dolasku počeli sa zlostavljanjem novopridošlih logoraša, nakon čega su uvedeni u unutrašnjost, odnosno štale, te su im oduzete deke koje su ponijeli sa sobom i koje su bile prostrte po betonu.

“Potom su čuvari izašli, e tad je uslijedio dolazak naših Sanjana koji su već ranije dovedeni u logor. Oni su nam donosili neke vojničke bluze, džempere, hlače i govorili su: ‘Oblačite ovo, jer je večeras prozivka, idete na prozivku, na upisninu, da dobijete batine što ste došli, kao dobrodošlicu u ovaj logor.’ Stvarno, kada je otpočela noć, počela je prozivka, prozvana je jedna grupa, izvedeni su napolje”, prisjeća se Alibegović.

Osim što su od trenutka dolaska u “Manjaču” bili redovno premlaćivani tokom saslušanja, u “spavaonicama”, u samicama, gdje su ih udarali pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima, u haškim presudama je konstatovano da je od juna do novembra 1992. više zatočenika umrlo od posljedica batinanja ili u sporadičnim ubistvima.

Osim toga, konstatovano je i da su logoraši u grupi koja je u zaključanim prikolicama dovezena iz Sanskog Mosta preminuli pri vožnji u logor, kao i da su stražari nekoliko sedmica prije toga pretukli i ubili nekoliko logoraša iz ovog grada po dolasku u “Manjaču”. Prilikom prevoza logoraša iz “Omarske” početkom augusta 1992. godine, nekoliko njih je odvojeno pred kapijom “Manjače” i ubijeno.

Nedostatak hrane i vode

Bivši logoraši pričaju da je, osim manjka vode, hrana u “Manjači” bila više nego oskudna, iako se situacija samo djelimično poboljšala nakon prve posjete Crvenog krsta i banjalučkog Merhameta.

Nurhudin Burnić je u augustu 1992. iz logora “Krings” u Sanskom Mostu prebačen u “Manjaču” i prisjeća se da su mu, po dolasku u štalu gdje su bili smješteni Sanjani, logoraši izgledali nestvarno zbog tjelesne težine.

“Uspio sam iz ‘Kringsa’ prenijeti keks. Ima u sredini ograda gdje se stoka veže i mi smo tu spavali, i s lijeve i desne strane. Naslonio sam se na ogradu. Kontam da ih počastim, i uzmem keks, otvorim, kažem: ‘Momci, uzmite.’ Kad su oni pogledali… ruke odozgo, nema ni mrve jedne da je ostala. Oni se smiju, kažu: ‘Pa jesi li ti normalan?’ Kontao sam da uzmu po jedan komad, da se počaste fino. Kažu: ‘Mi nismo vidjeli zrno šećera dva mjeseca, a kamoli nešto slatko’”, ispričao je Burnić.

Alibegović priča kako su za doručak dobijali hljeb, koji je išao na 15 do 20 logoraša, i konzervu od 100 grama, koju su djelila šestorica zatočenika, dok je za ručak slijedilo pola tanjira providne čorbe. Pamti i situacije u kojima su logoraši morali ići na jezero da donesu sebi vode u kanisterima.

“Prije toga bi nas natjerali da u jezero mokrimo i, kada završimo s mokrenjem, onda bi nas natjerali da natočimo vode u te neke kanistere, i takvu smo vodu morali piti”, kaže Alibegović.

Presude navode i da su stražari u “Manjači” prisiljavali zatočenike da obavljaju teške fizičke poslove.

Bivši logoraši se prisjećaju svakodnevnog odvođenja na poljoprivredne i radove oko puteva, a Burnić kaže da i tom prilikom nije izostajalo maltretiranje.

“Jedne prilike su nas vodili prema njihovoj kasarni. Trava ima ispred, pa nam daju da nešto čistimo. Nismo smjeli ni puno gledati. Ako pogledaš, ako te vidi da stojiš, odmah tuče”, navodi Burnić.

Begić je bio u grupi koja je vođena da pravi crkvu, utovara granate koje su otišle na položaje Vojske Republike Srpske, za čije potrebe su logoraši sjekli drva i obrađivali njive.

“Kad su organizovali da idemo musti krave, otišlo je deset ljudi, donijeli su malo mlijeka i komandant logora potpukovnik Božidar Popović je počeo da psuje: ‘Toliko krava, toliko malo mlijeka.’ Ljudi koji su muzli, popili su mlijeko… umirali smo od gladi”, ističe Begić.

Raspuštanje logora

Logor “Manjača” je, kako navode presude, zatvoren tek 16. decembra 1992. te su neki zatočenici pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, a neki su pušteni na slobodu.

Sagovornici navode da je u novembru 1992. iz “Manjače” za Karlovac izašla grupa u kojoj su bili stariji od 60 godina i maloljetnici, a mjesec kasnije prema istom pravcu, odnosno sabirnom centru u ovom gradu u Hrvatskoj, otišli su ostali logoraši.

Nisu bili svi te sreće da napuste logor, jer je više desetina zatočenih prebačeno u “Batković”, a među njima je bio i Fahrudin Ćemal iz Velagića kod Ključa, koji je na Manjači završio nakon zatočenja u ključkoj školi “Nikola Mačkić” i zatvoru u Staroj Gradišci.

Ćemal kaže da je jedan period zatočenja u “Manjači” proveo u kuhinji, gdje je vidio dosta zločina, i da je s grupom zatvorenika 11. decembra 1992. prebačen u drugi logor.

“Njihova tada priča je bila da mi idemo u razmjenu prema Sarajevu. Nažalost, mi smo samo premješteni u drugi logor – ‘Batković’, gdje su metode koje su tamo primjenjivane možda bile i teže nego na ‘Manjači’”, navodi Ćemal, koji je iz ‘Batkovića’ razmijenjen u oktobru 1993. godine.

S druge strane, Begić, Alibegović i Burnić su bili među logorašima koji su nekoliko dana kasnije posredstvom Crvenog krsta u grupama napustili “Manjaču”, a prethodno je većina njih dobila da potpiše da li žele ostati ili ići tamo gdje vodi Crveni krst.

“Znamo da će 14. decembra 1.000 ljudi ići iz logora. Svi smo postavljeni napolje i čita se spisak. Kad je prešlo 700, čujem i moje ime. I onda nas 1.000 ostaje napolju, svi ostali idu unutra, u štale, koje su oni vrlo ljubazno zvali ‘paviljoni’”, kaže Begić.

Burnić se prisjeća da je prozvana grupa ljudi sa spiska na kojem nije bilo njegovo ime, zbog čega mu je bilo krivo, ali je ubrzo čuo da je ta grupa pretučena na kapiji i poslana u drugi logor.

“Onda su došli opet i kažu: ‘Sad prozivamo i koga prozovemo taj 14. decembra ide za Karlovac. I zbilja, prozvali su te ljude. Mene nisu. Naredna prozivka, opet mene nema. U zadnjoj turi, možda među njih oko 500-600, prozvan sam i ja i pušten u Karlovac”, završava svoju priču Burnić.