Posao u Njemačkoj – plata 3.050,00 €

Visits: 846 Today: 1

Tačno prije šest mjeseci sam pročitao oglas za posao u Njemačkoj u kome mi oči zapara cifra od 3.050,00 €. U oglasu stoji i adresa i broj telefona.

– “Ma nema šanse”, izustim ja glasno ali primijetih da mi noga poče poskakivati.

– “Mogao samo nazvati, raspitati se, ništa me ne košta. Pogledaj Mirsu, otišao prije 6 mjeseci, došao s BMW-om, poklone kupio svima, eno ga cijela familija došla ispratiti nazad.”, razmišljam.

Radoznalost i besplatne minute će mi, sasvim slučajno, promijeniti život.

– “Gospodine, firma će vam platiti i kartu, osigurati smještaj, vase je samo da dođete. Evo vam broj telefona od Zaima iz Kalesije, on je došao kod nas prije 10 dana, nazovite ga, on će vam sve potvrditi. Ako vi imate pasoš, imate utorkom u 6:00 autobus za Njemačku. Mi ćemo…”

– “Ma stanite gospođo, nisam još ni sa ženom pričao”

Dvije noći se vrtim čas u jednu stranu, čas u drugu. Ženi još ništa nisam rekao a i kako ću kad znam njen odgovor. Odem na posao, šef nešto nervozan galami prvo na Kiku, onda Adu, pitam ga poslije nešto a on i meni zagalami:

– “A šta ti misliš, pa normalno.”

Da je u tom trenutku naišao onaj autobus za Njemačku sjeo bi, onako u kombinezonu, bez da se i s kim pozdravim.

– “Ženo, ja bi išao za Njemačku”, rekoh uz veliki uzdah.

– “Ma bježi”

– “Boga mi, zvao sam neku agenciju a i jednog čovjeka iz Kalesije. Plata 3.050,00 €.”

– “Pa ti jedva prošle godine da si do Ulcinja stigao, kakva Njemačka.”

– “Sve sam ja skonto. Ne bi ja za stalno tamo išao. Otići na jedno godinu, zaraditi pare, eh onda fino, ispravimo sprat za djecu, kupim neki auto pa da taksiram. Sam svoj gazda. Ustani kad hoćeš, radi kad hoćeš I koliko hoćeš a pare samo kapaju.

– Ne znam, ja nisam za to. Ne patimo se.

– Ma ne patiš se ti

– A ti se patiš, je li’?, patim se i ja. Radi u kući, kuhaj spremaj, čisti, oko djece, zadaće, pa ja bi radije kao ti, na posao 8 sati, daljinski u ruke, pa ženo ovo, ženo ono. Idi, boli me briga.

Posvađa se ja sa ženom, “pošteno”, šuti ona, šutim ja.

Samo što sam zaspao osjetim da mi nešto laza po glavi. Mahinalno krenem rukom kad osjetim ženinu ruku da mi miluje kosu.

– “Ti bi baš mogao bez mene, ti ne možeš izdržati ni tri dana…”, reče mi tiho

– “A to tebe boli, da ne bi ja tamo u kakav zijan. Pa ženo draga kod Švabe nema trta mrta, to se radi od jutra do sutra. Pa ljudi dolaze svaki čas. Nije Njemačka preko bijela svijeta. Kad se izađe na one njihove auto puteve to je sekunda. Stalno su im neki praznici: Sveti ovaj, sveti onaj.”

Tu sam noć bolje spavao, nešto me unjihalo. U jutro žena ustala, pripremila doručak, nešto više nego uobičajeno.

– “Idi ti ako je tako i ako ćeš rodovno kući dolaziti I ako nećeš…, znaš ti dobro šta.”, smije mi se.

– “Neću ženo, Allaha mi.” naj uvjerljivije što sam mogao rekoh.

Taj dan sam otišao na posao da popričam sa šefom.

– “Nemoj, molim te, evo povećat ću ti platu 200 KM ako su pare u pitanju.”odlučno će šef a vidim da je vidno potresen i iznenađen.

– “Kasno je sad, ja sam već odlučio.”

– “Izvini, jučer sam bio nervozan, dijete mi slomilo nogu, kost vani ispala, van sebe sam bio. Pa nije valjda to razlog?”

– “Ma ne, ne, već neko vrijeme o tome razmišljam.”

Još smo neko vrijeme pričali. Nekako mi je bilo prijatno razgovarati sa šefom. On se otvorio, pričao mi je neke private stvari, pa oko inspekcije koja je prije mjesec dana 7 dana pretresala papire. Pozdravih se s njim kao da smo dva najbolja prijatelja a on mi na rastanku reče:

– “Ti nisi zadnjicom zatvorio ova vrata, tebi su ona uvijek otvorena. Ako se ikad vratiš ovdje te čeka isto mjesto, ista plata i još ova povišica.”

– “Ma vratit ću se ja, vidjet ćeš.”

– “Ih!, koliko ih je reklo da će se vratiti, pa gdje su sada? Odu autobusom a vrate ih pokopna društva.”

– “Ovo ti je neslano, to ti neću zaboraviti.”rekoh mu i nasmijah mu se kiselo.

Utorak je 5:45, autobuska stanica, vozač zove da se uđe u autobus. Zagrlim djecu. Oni uporno broje: play station, fudbal, dres od Ozila,… Zagrlim ženu, majku i uđoh u autobus. U podsvijesti mi osta slika majke kako place i rubom mahrame briše suze.

– “Mora se, trbuhom za kruhom”, tješim se.

Nakon naših krivudavih, uskih i neravnih puteva konačno zaplovismo širokim cestama, prvo s dvije trake u jednom smjeru a poslije s tri trake u jednom smjeru I tri u drugom. Ovo mi je prvi odlazak u zapadne zemlje. Ne mogu da spavam. Divim se tim cestama, industrijskim objektima, žitnim poljima, šumama.

– “Vidi ovo Admire”, sam sebi govorim. “Zamisli šuma sađena u redovima. Vidi puteva, kamiona silnih, to je sistem i država. Svaka im čast.”

Na autobuskoj stanici nas je dočekao službenik iz agencije koji me odvezao do smještaja.

– “Ovo ti je za početak, nije nešto posebno pa ti ćeš poslije vidjeti šta i kako. U susjednoj sobi imaš jednog Antu iz Virovitice. S njim ćeš dolaziti i odlaziti na posao, on će ti sve objasniti vezano za gradski prijevoz, pokazat će ti obližnje trgovine, centre i sve što ti bude trebalo. Evo ti šifra za internet, odmori, javi se svojima da si stigao. U jutro imamo još nekih formalnosti da završimo i počinjemo odmah s poslom.”

– “Hvala ti puno, baš ste ljubazni i fini. Vi mene dočekaste kao najrođenijeg.”

Nasmija se čovjek, a u očima mu zablista neki sjaj. Nešto mi “leže” čovjek, a prvi puta ga vidim.

I tako je počeo moj život u Njemačkoj. Posao koji sam radio nije bio težak. Sastavljao sam dijelove nekih filtera. Upisao sam kurs Njemačkog jezika, obzirom da sam u školi puno propustio. Na posao moram doći tačno na vrijeme, obući radon odijelo, šljem, rukavice. Ovdje svi znaju svoj posao, sve savršeno funkcioniše. Navikao sam na posao a i stekao sam nekoliko prijatelja. Čak sam se počeo družiti s Henrijem, Švabom. Svojima sam se javljao u početku svaki dan a poslije svaki drugi ili treći dan.

Pozvao sam Henrija u svoj stan. Taman se zadesilo još pečenice, narežem je nakrivo, dodam sira i peciva, uz kahvu sam servirao i kolač. Henri se nešto u čudu našao, oklijeva dok ja nisam na bosanski zagalamio a rukama dopunjavao:

– “Uzet ćeš, Boga mi!, prvi put mi dolaziš. Izvini što ne pripremi šta više.”

On je zapalio par cigareta, ne počastivši me a ja sam razumio da misli da mi ne odgovara njegov duhan.

– “Ni ne zna da ja ne pušim”

Vrijeme je odmicalo a ja sam se sve više obikavao. Zapamtile su me i trgovke u obližnjim radnjama. Uvijek se ljubazno nasmiješe, čini mi se da im se sviđam. Na poslu Henri mi je postao kao brat. Spreman je uvijek da izađe u susret i pomogne sve što nisam siguran. Mene je moj rahmetli otac naučio da sa svakim se lijepo ophodim, da budem ljubazan, merhametli i da se svakome nasmiješim. Čini mi se da sam našao mjesto pod ovim svodom gdje se to cijeni.

I tako dan za dan, prođe mjesec dana i tačno na vrijeme stiže i moja prva njemačka plata.

Odbili ovo, odbili ono, nekakve poreze, pa akontacije pa smještaj. Tek tada shvatim da mi je smještaj 750 eura. Osjetim kako mi se grije lice. Razmišljam u sebi kako ću ovo što mi je preostalo potrošiti do sljedeće plate. Sav mi se svijet sruši. Primijeti me radni kolega Nenad, iz Bosanskog Petrovca:

– “Šta je zemo, nešto ti nije jasno?”

– “Ma šta da ti kažem, dobra plata ali dok ovo, ono, dok čovjek kupi sve, nema te nigdje.”

– “Ne možeš ti, moj zemo, s ovom platom daleko dogurati uz sve ove troškove, kiriju i poreze.”

– “Hajde dođi sutra da te upoznam s jednim čovjekom, mogu ti srediti da vikendom radiš kod njega, tu je lova.”

– “E hvala ti puno, hoću, ionako vikendom ne radim ništa a došao sam ovdje da se šta zaradi, ušpara. Ne znam kako da ti se zahvalim”

Počnem ja onda raditi i vikendom, čak i poslije posla ako se može šta ugrabiti. Ovi su me plaćali sedmično i počele su pare stizati ali sam se ja nekako počeo gubiti. Budim se navečer u hladnoj sobi, izbezumljen, sam, ne znam jesam li završio s poslom ili tek idem, nekakvi alarmi zvone svaki čas. Često ustanem, odem do kupatila, gledam se u ogledalo:

– “Ja ne živim, ja sam zamrznuo svoj život ili ipak živim, starim, vidi mi sijedih.”

Na poslu koji mi se činio laganim sada osjećam oštu bol između plećki a ako se samo malo protegnem, eto ti odmah nadzornika:

– “Jel neki problem?”

– “Pa ja da sam u Bosni ovoliko radio ja bi bio milioner.”, mislim u sebi.

Jednu noć me nazvao amidža:

– “Sine, da ti je babo živ, on bi tebi sve to fino objasnio, nego ovako, na mene je teret pao.”

– “Ma reci amidža, kao svom dijetu. Ja sam uvijek tvoj savjet poštovao još dok mi je i rahmetli babo bio živ, a sad pogotovo.”

– “Vidi sine, neće niko da ti kaže da se ti ne bi nasekirao, možda ni ja ne bi trebao ali bolje da se zna. Od kada si otišao mati ti je dobila šećer, pa i pritisak joj je visok, samo place kao da si u rat otišao, đaba joj je objašnjavati. Ti si njoj sve u životu. Onda, dijete umalo da ti se u rijeci utuši prošle sedmice. Da nije bilo Latifa, Allah zna. Ne treba biti gladan. Da ti amidža nešto kaže. Sad u Bosni dovode radnike iz Turske, Indonezije, Pakistana. Plata nije kao ta tvoja ali brate od te jedne plate se može kupiti tonu brašna. Nećeš biti gladan. Hajde ti svojoj djeci, svojoj majci, dijete moje.”

Slušam ja njega a nemam snage da išta kažem, nešto me stislo u grlu. Sve se borim da ne počnem onako glasno jecati pred amidžom pa vidi tek te sramote.

– “Dobro amidža, sabra ja snage da toliko izgovorim.”

– “Hajde sine, ti znaš da ti ja ne dao dragi Bog, želim kakvo zlo. Ti si mi kao i moj Harun, dva riježnja jabuke.”

Ne mogu ja čekati jutra a nije ni kasno odoh kod Henrija da se posavjetujem, da vidim šta mi je najbolje.

Zatekoh Henrija u porodičnoj kući s prijateljima Nijemcima kako piju i pjevaju. Nikad ga nisam vidio ovako pijanog.

– “Ovo je moj prijatelj. Dobar čovjek. On je musliman. Ja bi sve muslimane i migrante, oprostite i Cigane i Jevreje istjerao iz Njemačke ali njega ne bi, on je dobar.”, reče Henri a ja trljam oči. Ne mogu da vjerujem šta čujem.

Svi se smiju, ne prestaju, pa iznova ponovo, kuckaju čašama i nazdravljaju:

– “U čast svim migrantima.”

– “I Hitleru.”

– “I Angeli Merkel.”

– “Ma ti si pijan!”

– “A ti nisi!”

– “Ha, ha, ha…”

Okrenem se i odem bez da bilo šta kažem. Čujem iza leđa da neko dobacuje:

– “Ovaj ti dobar, sve je to ista ološ.”

Sutradan ispred zgrade posla vidim da me čeka Henri i počinje:

– Izvini, ono sinoć…

Unio sam mu se “u facu” i samo rekao

– Psssss

Uspio sam raskinuti ugovor pod uvjetom da mi ne priznaju 10 dana rada kao vid obeštećenja . Primio sam 450 Eura. Prošlo je nekoliko sati a ja sam već širokim putevima hrlio svojoj Bosni, svojoj majci, svojoj porodici, svome domu i ognjištu.

Pritiskao sam koljenima sjedište naprijed kao da će to ubrzati autobus. Tako želim da zagrlim svoju majku, da joj suze obrišem, da kažem da ne idem više nigdje. Želim sa ženom zanoćiti. Želim čak i s djecom matematiku raditi. Želim kahvu u fildžanu, baklavu što je “žulja” rijezga, želim da vjerujem da je sve ovo bio samo ružan san, želim da ponovo živim.

Piše: Ekrem Čelebić

akos.ba