PISMO ENIDE RASPLAKALO PRISUTNE NA DŽENAZI U KALESIJI: IMALA JE TRI GODINE KADA SU JOJ ČETNICI…

Enida Selimović Mehinović imala je imala je tri godine kada su joj četnici 1. juna 1992. godine ubili oca i mnogobrojne članove porodice.

Pismo napisano njenom ocu, koje je pročitala na današnjoj dženazi u Gornjoj Kalesiji, rasplakalo je mnoge, prenosi Politicki.ba.

Emotivno, ali istinito.

„Moje ime je Enida, kćerka sam Hasana Selimovića koji je ubijen 1. juna 1992. godine.

Unuka sam Safeta Selimovića koji je ubijen 1. juna 1992. godine.

Bratična sam Agana, Avdije, Huseina i Alije koji su ubijeni 1. juna 1992. godine.

Amidžična sam Emira i Amira koji su ubijeni 1. juna 1992. godine.

Ovo je samo mali dio moje porodice, a bilo ih je mnogo.

A mnogo je, babo moj, i druge djece, nisam sama. Puno nas je ostalo bez oca, djeda, brata, sestre, sina, kćeri. Oni su sad svi s tobom.

Znaš, prođe 29 godina, dugih godina kako te nema, kako su te krvnički ubili, kako su mi te oteli, odveli, uzeli.

Toliko godina ja nemam koga zvati babom.

Dođem ja često ovdje pa umjesto tvog toplog zagrljaja, ja zagrlim ovaj bijeli kamen, pričam mu, kažem mu sve i bude mi na trenutak lakše, a onda se slomim, nemam odgovora. Pa naravno da nema, kamen ne priča, kamen ne grli.

Ovdje sam ti svoju djecu dovela, tvoje unuke Aminu i Ali Mehmeda. Ovdje baš na ovom mjestu si ih upoznao.

Ali ovdje trči i igra se i čeka tebe, jer svaki put kad krenemo, ja mu kažem da idemo tebi. I onda čeka da te upozna, a ja, ja te ne mogu vratiti, nemam tu snagu.

Teško je bilo rasti bez tebe i još uvijek je teško.

Ja ne znam kako je bilo biti dijete, imati sretno i razigrano djetinjstvo, ne znam, jer je prošlo u borbi za život. Morali smo brzo odrasti, morali smo biti jaki, morali smo, babo, zbog Nje, da je ne slomimo.

Danima nije jela, spavala, ali izvela nas je na pravi put. Znaš ti nju, ona je jaka, plače krišom da je ne vidimo, ali oči njene ne lažu, tužna je, boli je.

Teško je gledati drugu djecu sa očevima, a ja tebe nemam. Nemam tvoje ruke da stisnu moju.

Velika je ova moja bol, a nije samo moja. Ljutnja mi je nekad i veća jer oni što su te ubili, ubili su još na hiljade, zbog imena, zbog toga što ste bili muslimani.

Ti isti su živi, hodaju ulicama grada Zvornika, grada u kojem sam se ja rodila, mog grada. Njima život nije stao, oni žive, smiju se, na slobodi su, a ne bi smjeli biti.

Ubjeđuju me da imamo pravosuđe u Bosni, a ja ga ne vidim, zakazalo je, neće, ne želi, nema osjećaja.

Sramota me, sramota me svakog ovog bijelog kamena pojedinačno, jer niko ne odgovara za ono što se vama desilo.

Sramota me jer nam nije dovoljno stalo da pravda bude zadovoljena.

Mi smo mali da pravdu uzimamo u svoje ruke, a oni koji to mogu, neće, ne trude se.

Ovdje ti obećavam – dočekat ću ja pravdu, dočekat će je moja djeca, naša djeca, dužni smo vam. To je naša obaveza.

Dođe još jedan 1. juni, a nije samo prvi – svaki je dan tuga, ljutnja, bol, razočarenje. Nekad ne znam ni sama šta osjećam.

29 godina prođe, čitav jedan život. Imao si koju godinu više kad su te ubili, imao si babo onoliko godina koliko im imam ja danas“ prenosi hayat