Nekima je borba živjeti kao samohrana majka, odgajati djecu i biti dostojan uzor u svemu, no ja sam počašćena time
Život sa svrhom
Nerijetko čujem pitanje „Zašto baš meni?“ ili nadovezujuću rečenicu „ovo se samo meni moglo desiti“. Ljudi često zaborave, pogube se u današnjem vremenu, zašto su tu. Da li svako od nas ima neku ulogu, neku misiju, koju dostojanstveno treba iznijeti?
Sjećam se kao da je juče bilo. Puna kuća naroda. Ulazi mlad, crn momak. Stidno sam pogledala ali mi je ostao pogled na njemu. Okrenuo se, pogledao me i to je bila ljubav na prvi pogled. Sve je tako počelo. Kasnije smo se Esed i ja upoznali, ašikovali i nakon 10 mjeseci vjenčali. Počeli život i ispunjavali snove sa novim članom porodice – našom Sumejjom sve dok jednog dana, iznenada, Esed jedostavno nije mogao ustati iz kreveta. Esedu kasnije dijagnosticiraju bolest, nelječivu bolest, multipla sklerozu. Šok je to bio veliki, ogroman. Dvoje mladih ljudi od 23 i 27 godina sa bebom od 6 mjeseci se odjednom nađu pred mnogo teškim životnim iskušenjem.
Leži u bolnici drži me za ruku i govori „Ostavi me, imaš pravo na život, ja sam sad potpuno invalid“ Osjetila sam suzu kako silazi niz lice, pogledala ga i rekla „Ako je zbog bolesti – nikad“. Tada sam mu obećala vjernost, poštenje, povjerenje i ljubav sve dok nas smrt ne rastavi bez obzira što nam je doktorica rekla o kakvoj se bolesti radi i kroz kakva stanja će Esed proći. Neće moći vidjeti, pričati, gutati. Biće kao biljka. Sve smo to prihvatili, ali sam ja i dalje vjerovala da će moj Esed dobiti lijek i već sutra biti onaj stari. Od tog trenutka počinje naša borba, naš novi život. Nažalost, on je samo jednu godinu bio pokretan i nakon toga je bolest bila progresivna i vrlo brzo je izgubio kontrolu nad ekstremitetima. Sve sam to prihvatila kao svoju misiju i da me to nije moglo zaobići. To je bila ujedno i naša sudbina. Bilo je zaista mnogo teških situacija, mnogo izazova kroz koje smo prolazili. Mi smo to prihvatili i odlučili da to nije kraj. Odlučili smo se na dostojanstven život i živjeli smo kao da nije bolestan.
Vremenom je izgubio refleks gutanja pa sam miksala hranu. Budila se svakih dva sata da ga okrenem, prevrnem da ne bi cijelu noć spavao u istom položaju. Svakodnevno ga presvlačila. Barem jednom dnevno ga nosila na rukama uz stepenice na sprat. Bila sam bukvalno Esedova ruka. Nije mi žao, ponovila bih sve isto. On je bio duša od čovjeka, sve je to zaslužio i nije dozvolio da ga bolest prevlada.
U mojim očima ostao je isti onakvog kakvog sam ga upoznala. Otmjen, divan gospodin. Iako je bio takav trudila sam se da samnom uživa. Nema grada pa čak ni države gdje nismo bili. Poraniti, Eseda obući za put, pripremiti djecu, spakovati stvari i tek onda na brzinu ponijeti nešto za sebe, prebaciti Eseda iz kolica na mjesto suvozača i onda put koji nerijetko traje ispod 5 sati u jednom smjeru. Pa onda djecu u školu, trening, posao i kuća – sve na mojim leđima. Zaista sam bila tu za njega svaki minut od 24 sata. Nikad zamjenu nisam tražila niti mi je trebala. Ni odmor nisam imala. Sve sama sa svojih 10 prstiju i vjerom da je ono što radim najbolje za mene, za nas. Često se ljudi čude kada javno pokažem slabost ili vide suze u očima jer to nisu navikli od mene, ali samo 4 zida kuće u kojoj sam živjela sa Esedom znaju koliko je tu bilo neprospavanih noći, isplakanih suza i teških trenutaka koji se ne mogu ni opisati.
Trudila sam se da nikada ne budem superiornija od njega čak šta više s poštovanjem se ophodila. Ponašala se kao da je Esed zdrav. Prvo Eseda nahranila pa tek onda ja jedem.Prvo njemu ugodila pa tek onda sebi. Nikad ni u jednom trenutku nisam željela da osjeti da je manje vrijedan. Djeca bi pitala „Mama mogu li to i to“ i ako Esed nije mogao ništa pa u zadnje vrijeme čak ni govoriti ja bih uvijek rekla „prvo pitajte babu, ako vas on pusti, puštam vas i ja“. Uvijek smo se prema njemu ophodili kao prema glavi porodice koja se poštuje. I pored svega bili smo sretni i zadovoljni. Znala sam se i našaliti „Esede šta hoćeš imaš mene ovakvu, lijepu djecu, ne možeš imati sve“. I on bi se na to često smijao. Bodrila sam ga i psihički i fizički. Nikad nije pao u depresiju. Volio je život i bio mnogo zahvalan. Nije se jadio, a nisam ni ja.
Moja djeca svog oca nisu zapamtila kao zdravog. Međutim, trudila sam se, kakvo god bilo njegovo zdravstveno stanje u tom trenutku, da se to ne osjeti. Pa i najobičnije dnevne radnje su za nas bile izazovne ali izvodive. Odlazili smo zajedno do prodavnice iako je priprema znala potrajati satima. Takođe, jednom je naš sin Imran poželio sa ocem igrati „lopte“. Tada sam se dosjetila ideje da mogu Esedovu nogu zalijepiti selotejpom za moju pa da izgleda kao da on udara loptu. Imranovoj sreći nije bilo kraja. Ali djeca znaju postavljati najteža pitanja. „Zašto ne hoda?“ „Zašto ne može da priča?“ Najčešće na takva pitanja nemam odgovor. Ali eto, prilagodim se njihovom uzrastu, pa pokušam objasniti da je ovo prolazni svijet i da ćemo svi na drugom svijetu zajedno trčati.
Prihvatili smo sudbinu i dostojanstveno koračali kroz život. Do zadnjeg dana sam ga za ruku družala. Do zadnjeg „Mahira“ ga nisam puštala. Iako sam bila spremna na sve, pogotovo zadnje dvije sedmice obzirom da je tada bio u lošem zdravstvenom stanju, nisam se mogla pomoriti s tim da ću ga izgubiti. Jednostavno, odbijala sam da u to vjerujem. Ali, ipak nas je napustio. Zauvijek će biti u našim srcima i našim uspomenama kojih imamo mnogo. Živjeli život punim plućima. Naša djeca će nastaviti gdje je otac stao. Bit će ponosan na njih jer smo obećali da ćemo biti dobro i da nas čeka tamo gdje neće biti tuge, boli i bolesti.
Nekima je borba živjeti kao samohrana majka, odgajati djecu i biti dostojan uzor u svemu, no ja sam počašćena time i hvala Bogu kad mogu i imam snage i za djecu, i posao, i da obiđem gladne i prikupimo za bolesne. I ne znam da li sam heroina kako me drugi ljudi znaju nazvati, ali sam htjela da ispunim svoj cilj i svoju misiju koja mi je određena. Mi smo svi potpuno besplatno dobili život i niko od nas ne smije dopustiti da nam prođe džaba, uzalud. Bolest je uzela njegovo tijelo, poslije i govor, ali nikad ljubav iz srca.
Priča ispričana za Roche Bosna i Hercegovina
