NEKA MI KAŽU GDJE SU GLAVE MOJE DJECE, NISAM IH TAKO RODILA! MAJKA RAMIZA JOŠ SKUPLJA KOSTI SVOJIH SINOVA

Gošća naše emisije ‘Dobar dan BiH’ bila je majka Ramiza Gurdić, koja je do 1995. godine živjeka u Potočarima. Tada Ramiza napušta sa svojim najbližim dom i svoj život nastavlja bez muža i dva sina.

Istakla je kako njeni sinovi i muž, ali i sve ostale žrtve genocida nisu nestali, nego ubijeni.

Do 1995. godine imala sam divnu djecu i muža. Sjetim ih se uvijek njih. Prije na 2-3 dana od 11. jula nisam mogla spavati. Usnila sam da im idem u goste. Kupila im svega i svačega da im nosim. Probudila se i vidim nema ih. Srebrenicu smo napustili 10. jula 1995. godine, a u Potočarima smo bili od 11. – 14. jula. Zadnji put sam svoje vidjela 10. jula. Ne mogu to nikada zaboraviti. Sin Mustafa je motao cigare i plakao govoreći mi ‘neću te nikada više vidjeti’, a najmlađi sin je oborio glavu i nije ništa rekao. Moj muž Junuz mi je rekao da kćerku čuvam . Znam da se najmlađi sin Mehrudin vratio da traži mene, ali nit je on mene našao, nit sam ja njega. Junuz je odveden u Kravice i ubijen. Najmlađi sin je odveden u Bratunac, a iz Bratunca u Vranjevo i tu je i ubijen – kazala je Ramiza.
Navela je da je sina Mustafu ukopala 2005. godine. On je strijeljan u noge i dotučen u glavu.

Pet godina kasnije sam našla Mehrudina do pola, sada smo našli ruke i rebra, ali nema glave. Nisam ga rodila bez glave. Išla sam na Perućac da ih tražim, a ja da mogu skočila bih u Drinu da ih tražim. Trebaju nam zločinci reći gdje su im glave zakopavali – poručila je Ramiza.
(M. Sultanović) hayat