“Najžalije mi je što je poginuo gladan.”
Maloprije pričam sa jednim našim ratnikom, Zlatnim ljiljanom, komandirom raznih specijalnih jedinica kako bužimskih, tako i kladuških. Sad biti komandir krajiskih specijalnih jedinica, pogotovo bužimskih i kladuških- to su neki stepeni nevjerovatni.
Ali nikad mi ne priča o tome puno, a uporan sam. Ali mi ponekad ispriča neki detalj.
I govori mi jedan događaj, koji mu je pao na um, o žalu jedne majke bužimskog šehida. Šta je njoj ostalo na duši. U razgovoru nakon pogibije sina kaže ona njima:” Najžalije mi je što je poginuo gladan.”
Jer došao je njen dječak kući na neki kratki dopust, i ona mu taj dan nije imala ništa napraviti za jelo, jer su bili siromasi i jer je bila teška situacija, i napravila mu je neku zeljanicu, sa više zelja nego brašna, a inače nije bio baš ljubitelj zeljanice. Ali nije imala šta drugo.
I otišao je na liniju,napad je bio neki, a uvijek je bio neki napad kod nas, otišao joj je sin od kuće gladan i preselio kao šehid. I ostalo je majki taj žal.
Eto ljudi moji kako su ginuli naši krajiški i bosanski ratnici.
