Muzaffer Çilek izgradio han u Srebrenici: Zemlja u Potočarima je hajr

Muzaffer Çilek dvije je godine tražio mjesto na kojem će izgraditi han kakav je zamislio. „Niko nije htio prodati, bez obzira na moje ponude. To je, s jedne strane, dobro jer Bošnjaci ne daju svoju zemlju, ne žele je prodati. Na kraju smo im rekli da će biti za hajr, za hizmet i onda su pristali. Da ih Allah nagradi, prodali su nam. Sve smo poslove završili za pet mjeseci, čak smo i busenje trave donijeli. Sve je završeno.“
Piše: NEDIM HASIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
„Selam. Kažu da se ovdje možemo istuširati?“ Dječak, jedva punoljetan, blatnjavih patika, s ruksakom na leđima, pita bojažljivo stojeći kraj kapije hana. Kao da se nećka hoće li ući ili neće, smije li uopće u dvorište oivičeno savršeno njegovanom travom. No, nije ni dočekao odgovor, a već je poslan u kupatilo. Jedan mu pokazuje gdje su tuševi, drugi gdje da dođe u restoran nakon pranja. Prelijepe, nasmijane djevojke odmah ga nude kahvom, sokom, kolačima… I nije jedini, u dvorištu je već na desetine ljudi.
Bihać, Bosanska Krupa, Austrija, Njemačka, Švicarska, Tuzla, Gradačac, Modriča… Raspoznajemo ih po majicama na kojima su natpisi. Sve su to učesnici „Marša mira“, neki od onih šest hiljada koji su tri dana, od Nezuka preko Udrča i Kameničkog brda, pješačili do Potočara. I na kraju puta svratili na odmor i konak u han koji im je širom otvorio svoja vrata. Krevet, tuš, mesdžid… Sve to imaju u Potočarima. Imaju i restoran i u njemu ručak. Grah i zvrkovi pite. Sok i voda, kahve koliko požele… Hladovina i stolica… Sve im je ta dva dana bilo besplatno. Sve zahvaljujući jednoj osobi: Muzaffer Çileku. On je izgradio Han Potočari, mjesto na kojem su se okupljali učesnici ovogodišnjeg „Marša mira“, ali makar i nakratko svi oni drugi koji su ovog 11. jula pohodili obližnji Memorijalni centar. I svima im je han otvorio na raspolaganje, kao da su u svojoj kući.
„Hajte prvo da vas provedem po hanu, da vidite sobe. Ručajte, pa da popijemo kahvu s gazdom. Neće s vama Muzafer pričati dok ne probate grah.“ Esad Baždar skoro da trči pred nama dok nas vodi po pet dunuma širokom imanju na kojem su tri velika objekta. Na ulazu su dvije zgrade s restoranom i apartmanima, iza su u dvorištu spavaonice, kupatila, mesdžid. Dvorište je okruženo šetnicama, ostalo je još da se kraju privede uređenje dječijeg igrališta. Dok nam priča, Esad dogovara zadatke s nekim od šestero Srebreničana koji su ovdje zaposleni. Ljubazan, široko nasmijan i pristojan svijet, kakav odavno nismo sreli. Ljudi čije je živote obilježila nesreća neopisivih razmjera, ali koji isijavaju toplinom i srdačnošću kakva se valjda danas može osjetiti još samo u manjim sredinama.
Esad je turski stipendista, u toj se zemlji školovao, završio studije. Danas je šef u sarajevskom predstavništvu kompanije Muzaffera Çileka. No u ta dva julska dana u Srebrenici je Esad radio sve što treba. Dijelio hranu, organizirao nabavku, raspoređivao zaposlene i volontere. Prevodio. I javio se nekoliko stotina puta na svoj broj mobitela. Sve bez srkleta, ljutnje, nervoze. Bez tersanja. I sve uz budno oko Muzaffera Çileka, koji kao da se tog dana multiplicirao, jer kada god smo pogledali oko sebe, Muzafer je bio tu, negdje u hanu i oko njega. Namigne pa ode da dočeka goste. Nudi lokalne policajce hladnim sokom na vrelom danu, razgovara s turskim učesnicima „Marša mira“. Sve blagim tonom i pokretima tijela čovjeka koji izgleda kao da mu je u životu baš sve potaman.
Muzaffer Çilek, kako se na turskom piše njegovo ime i prezime, počasni je konzul Bosne i Hercegovine u Turskoj. Njegova je porodica porijeklom iz Bosne, od porodice Sikirić iz Fojnice i Šiljak iz Foče. U Tursku su Muzaferovi preci imigrirali krajem 19. stoljeća, a njegovo prezime danas nosi ime prestižne turske kompanije za izradu dječijeg namještaja koja ima svoje podružnice širom svijeta. Muzaffer Çilek jedan je od najuspješnijih industrijalaca u Turskoj, u Sarajevu je osnovao Fondaciju BİGMEV, koja pomaže našim poduzetnicima da izvoze na strana tržišta.
Potiče iz porodice čiji su preci služili na osmanskom dvoru, iz kuće u kojoj se uvijek govorio bosanski jezik, porodice čiji su djedovi u bici kod Galipolja poginuli kao šehidi ili gazije. Danas je vlasnik brenda dječijih soba “Çilek”, koje se prodaju u sedamdesetak država svijeta. Investira u poljoprivredu, građevinarstvo, energetiku i turizam u Bosni i Hercegovini.
Nakon teških poplava koje su Bosnu i Hercegovinu pogodile 2014. godine, donirao je pomoć vrijednu million maraka. Donirao je ukupno 20 šlepera pomoći, oko 2.900 porodica dobilo je pakete s hranom, a pomoć je dijeljena širom zemlje, svuda gdje je bila potrebna, od Olova i Maglaja, preko Bosanskog Šamca i Doboja, pa do Odžaka, Orašja, Sapne i Sarajeva. Çilek je osnivač i član Upravnog odbora Fondacije “Alija Izetbegović”, a 2015. godine imenovan je za savjetnika tadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegoviću.
Ali sada je svu svoju snagu usmjerio u Potočare, u han koji je jedan od njegovih najvažnijih životnih projekata. „Vidiš, ovo je ovdje bila bara, rupa. Zemljište loše kategorije. Mi smo sve to poravnali i napravili ovo što vidite oko nas. Ova je zemlja sveta, ona je hajr“, kaže nam Çilek dok pijemo kahvu na kojoj insistira. „Spremili smo deset hiljada kahvi za ova dva dana, valjda će biti dovoljno“, kaže nam. Sve je počelo prije četiri godine, kada je tada šezdesetogodišnji Muzaffer krenuo „Maršem mira“. „Išli smo tri dana, tri noći spavali u šatoru. Bili smo blatnjavi, prljavi, pokisli… Došli smo na dženazu i nismo se imali gdje istuširati, nismo imali gdje uzeti abdest. Spavao sam upravo ovdje, na ovoj parceli. Skoro da nije bilo toaleta u Potočarima. Posebno su bili teški uslovi za žene“, sjeća se Çilek. „Narod ovdje pomaže, svi otvaraju vrata, ali to nije dovoljno jer dođe puno ljudi. Da ih Allah nagradi, svi pomažu, ponude kahvu, čaj, hranu, ali je malo prostora. I onda sam odlučio da nešto napravim.“
Muzaffer Çilek je dvije godine tražio mjesto na kojem će izgraditi han kakav je zamislio. „Niko nije htio prodati, bez obzira na moje ponude. To je, s jedne strane, dobro jer Bošnjaci ne daju svoju zemlju, ne žele je prodati. Na kraju smo im rekli da će biti za hajr, za hizmet i onda su pristali. Da ih Allah nagradi, prodali su nam. Sve smo poslove završili za pet mjeseci, čak smo i busenje trave donijeli. Sve je završeno.“
Slušamo ga u čudu, razmišljajući o sarajevskim načelnicima kojima trebaju mjeseci za gradnju trotoara, koji hladno probijaju rokove gradnje kružnih tokova bez isprike građanima, koji se hvale trivijalnostima. „Sve je bilo lakše nego u Sarajevu, tamo se za neki objekat čeka pet godina, ovdje smo sve završili za pet mjeseci. Sve je lakše. Općina nije pravila nikakve probleme, štaviše.“ Za pet mjeseci vrijedne ruke podigle su tri ogromna objekta, restoran, apartmane, kupaonice. „Isprva smo se bojali da smo pretjerali, da je preveliko, ali smo shvatili da nije. Napravili smo dodatne tuševe i sada smo spremni primiti hiljade ljudi. Nema rezervacija, ko prvi dođe, ima mjesto. Ove godine smo spremili i posebne prostorije za žene. Imaju banju, sobu, čorbu, kahvu, slatko, sok, vodu… Imaju internet. Ima i džamija. Ova dva dana u godini je sve besplatno. Sve.“
„Badava?“, pitamo ga. „Bedava“, klima glavom uz osmijeh.
Han će biti otvoren preko cijele godine, ovdje će biti smještaj po povoljnoj cijeni, skoro pa simboličnoj, da pokrije troškove. „Dolaze ljudi u posjetu familiji, dolaze obići mezarje i nakon 11. jula. Nemaju toalet, nemaju gdje uzeti abdest. Ulaze potišteni, tužni, kada izađu, još im je teže. Ne komuniciraju među sobom. Ali, mislio sam, ako dođu uzeti abdest, ako dođu poslije na kahvu ili na čorbu, upoznat će se, povest će dijalog jer uglavnom dolaze rođaci, ljudi su uglavnom dijaspora. Želim obnoviti kontakte među ljudima. Da znaju jedni za druge. Da ojačaju kontakte jedni s drugima. Očevi su pobijeni, majke umiru, tetke, nane. Ostaje omladina koja mora sačuvati međusobne veze“, pojašnjava Çilek razloge investiranja u projekt u Potočarima.
„Dosta se Bošnjaka vratilo po okolnim selima. Ovo je jedino mjesto u okolini gdje se ljudi mogu naći, gdje mogu doći na ručak ili kahvu, svratiti tu nakon kupovine ili pijace. Želimo naglasiti i tu socijalnu stranu, želimo mjesto susreta“, kazat će nam ispijajući kahvu i ustajući od stola. Rijeke ljudi valjale su se ta dva dana kroz kapiju hana, svakome se Muzaffer od njih javio, sa svakim popričao, iskazavši mu dobrodošlicu ili utješivši ga gledajući u njihove izranjavane noge nakon marša. „I i šest ljudi će ovdje imati posao“, kazat će nam u prolazu. „Važno je i to za Srebrenicu.“

Na jednom od dva parkinga hana, stotinjak metara ispod Memorijalnog centra, nekom od posjetitelja pokvario se auto. Vreo dan nije loše utjecao samo na ljude, ni automobil usijan na suncu nije mogao upaliti. Jedini mehaničar u Srebrenici bio je negdje na intervenciji, onaj iz Bratunca nije mogao doći zbog zakrčenih i blokiranih prolaza Potočarima, ko nije član BIHAMK-a nema pravo na intervenciju u drugom entitetu. Helem sve se sastavilo. Ali, „samo nek’ je ljudi“, nisu džaba govorili stari.
Beris, jedan od zaposlenika hana, vidio je putnike u problemu. Prišao, kuckao po motoru, gledao, nešto osluškivao. Kako nije bilo pomoći, pozvao je desetak ljudi iz dvorišta, onih koji su odmarali nakon marša. „Upalit ćemo ga na guranje pa šta Bog da“, kazao je uz osmijeh. Tako je i bilo. Auto je upalio, momak iz hana i Krajišnici s „Marša mira“ izgrlili su vozača i pozdravili ga, želeći mu sretan put. Morao je biti, nakon dana s takvim ljudinama.
Magazin Stav