Ja ne bih dao jedan ezan, kojeg slušam svaki dan za svo njemačko zlato
Piše mi jedan zabrinuti prijatelj da je u zadnje vrijeme svjedok sve češćih odlazaka mladih stručnjaka na Zapad i pored visokih primanja u našoj državi.
Jedan njegov prijatelj je odbio ponudu da radi za platu veću od 3000 eura, od svoje kuće, i sprema se da ide za Njemačku.
Veli, udarila ih “zlatna groznica”, i uopće ne razmišljaju šta će biti sa njihovim porodicama kada odu tamo, a nije im potreba.
Mogu razumjeti, kaže on, da neko ko se nije uspio snaći ovdje i nije mogao naći odgovarajući posao, ode, ali da odu potpuno situirani ljudi, koji imajiu dobro plaćen posao, kuću, auto i sve ostale ugodnosti, iz svoje u tuđu zemlju, to mu nikako ne ide u glavu.
Ja sam nedavno čitao ispovijest jedne hrvatske porodice koja je odlučila vratiti se u Hrvatsku nakon što su saznali da njihova maloljetna kčerka želi promijeniti spol, a onda ih je ona prijavila policiji i vraćeni su s granice.
Još su ih natjerali da plate kaznu kčerci za nanesenu duševnu bol i neku kaznu prema državi.
Ne bih generalizovao stvari, i ne bih ulazio u bilo čijie privatne odluke, neka ide ko gdje želi, ali ljudi moji nije ni tamo zlato na granama, a i da jeste, pa nije zlato najveća vrijednost za koju se jedan musliman bori na ovom svijetu, i nije vrijedno svih rizika koje sa sobom nosi odlazak u taj od Boga i tradicionalnih vrijednosti sve više odrođeni svijet.
A posebno ako sve što tamo tražiš već imaš u svojoj domovini, na dohvat ruke, sa svojom porodicom i narodom.
Što se mene lično tiče, a to je subjektivni osjećaj i stanje, ja ne bih dao jedan ezan, kojeg slušam svaki dan za svo njemačko zlato, ne dao mi Allah samo ljutu muku, pa da moram.
Kad vidim one narko bande po Americi, i koliko se ljudi tamo drogira, ne bih živio tamo ni za svo zlato svijeta.
Allah najbolje zna!
