Bila sam prisiljena da uradim gnusan grijeh

Visits: 4109 Today: 2

13.02.2018. godine sam nažalost izvršila abortus, ali pod pritiskom drugih i željom drugih. Naime, bila sam udata, željeli smo dijete, pričali smo o toj temi da li smo sigurni i spremni i Allah nam podario dijete. Ali nakon 3 i po mjeseca trudnoće, muž se preokreće i govori mi kako više nema života sa mnom, kako on više ne može i tjera me iz kuće. Zovemo roditelje, pričamo i složimo se svi za rastavu. Nažalost, tada za trudnoću nije znao niko osim mog tadašnjeg muža. Iz straha da neću imati gdje, to sam prešutjela i svojim i njegovim roditeljima.

Kada sam se vratila kući saznalo se za trudnoću, na šta su moji roditelji odmah rekli – abortus. Bivši muž se slagao, štaviše nije uopšte želio više to dijete. Ne upitavši mene ni za šta, vodili su me po bolnicama i ugovarali abortuse. Jako sam plakala i molila da to ne rade. Bila sam svjesna tog grijeha i željela sam to dijete. Pošto je trudnoća bila velika, već puna 4 mjeseca, državna bolnica nije smjela to da učini. Imala sam tračak nade da će na svim mjestima da odbiju abortus jer je velik rizik. Ali na moju veliku žalost, mnogi privatnici to rade. Roditelji su me odveli kod privatnika i sve se završilo.

Ne, nije to bio klasični abortus – uspavaj se, probudi se i bebe više nema. To je bio porod gdje sve vidiš i čuješ. Gdje se porađaš normalno, a u stvari ništa nije normalno jer se ubija jedan život, jedno nedužno biće. Jedno maleno srce je stalo koje sam čula samo par minuta prije toga. Jedan dječačić koji je bio jako napredna beba gledajući ultrazvuk. Ali nažalost nisam uspjela da se izborim za njegov život. Bila sam nemoćna. Bila sam bukvalno natjerana. Bez prava glasa. Da sam bar na ulicu izašla, otišla, pobjegla. Učinila bilo šta samo da to spriječim. Ali sam imala prevelik pritisak osoba oko sebe koje sam morala slušati jer nisam imala gdje, niti sam imala šta ako bi kojim slučajem zadržala trudnoću. Mnogo dana i noći sam provela plačući, doveći, traženjem oprosta, iako nije urađeno mojom voljom, ali se i godinama nakon toga osjećam krivom zašto to nisam spriječila.

Mjesec februar je moj najteži mjesec u godini baš zbog tog grijeha i mjesec august je mjesec kada je mališan trebao da se rodi. Sestre drage, borite se protiv abortusa na sve moguće načine. Ne činite ga pogotovo svojom voljom ukoliko niste u nekoj od situacija kad je abortus “dozvoljen”. Ukoliko taj plod ne ugrožava vaš život, nemojte ni vi njegov. Nafaku Allah daje svakom. Svako dijete je nova nafaka.

Gubitak mog prvog djeteta je bio 13.02, a rođenje mog drugog djeteta je bio 12.02. Samo dvije godine kasnije. Iako je i ovo drugo jedva proživjelo. I za sve što mi se loše desilo često sam pomislila da li je to kazna zato što sam dozvolila da se to prvo dijete moje ubije.

Da Allah svakom podari zdrav plod od srca želim svima. Čuvajte svoje trudnoće, svoje bebe, svoje sreće, jer kajanje je toliko da ja ne mogu za života da se nakajem za taj postupak. Često me to muči. Često sam opterećena s tim. I nemojte dozvoliti taj grijeh sebi. Nemojte sebi dozvoliti da živite s tim. Rađajte djecu, volite ih.

E.R. n-um