MOJ SVEKAR

Taj divni insan koji plijeni svojom skromnošću, svojim blagim osmijehom i stavom pravog muška u kući…
Moj svekar…
Nikad mi nista ne mora reći, pročitam mu na onoj lijepoj čehri hajirli duse, pa skočim dodam mu čašu vode, zalijem kahvu, pripremim omiljeno jelo za ručak. Kad mi kaze: “Snahooo” pa se nasmije, vjerujte mi, jutro mi uljepsa. Svaki dan od mog svekra naucim novu lekciju iz zivota. Ne, ne prica on mnogo. Da prica mozda nikad naucila ne bih. On se ponasa. Samo se ponasa. Gledam ga i cesto pomislim: “Boze, odkud mu ovaj sabur ovoliki, odkud mu blagost kojom odise, odkud mu snaga, nakon svih godina zivota za osmijeh.”
Shvatila sam da sve to izvlači iz vjere. Vjera mu je pokretac, oslonac i vjera je ta koja ga cini jakim i mudrim. Vjera prvo u Boga, pa u ljude i dobro. Najdrazi su mi Bajrami. Ja mu svaki Bajram poljubim ruku iz postovanja, i prislonim je na čelo. Koliko je on skroman covjek, bude ga stid sto mu ljubim ruku, a ja zaista budem presretna. Nemojte me pogresno shvatiti, ja to ne moram, niti me ko tjera ali ja to od srca uradim. Ponosna sam na svog svekra. On je onaj covjek kojeg kad vidite, srce vam se smiri. Iz same njegove pojave izvire svijetlost i radost. Kad pricate s njim, pozelite da traje sto duze. Dusa vam osjeti tu ljepotu muhabeta, pa samo upija i upija…Moj svekar je na stupnju evlija, ljudi koji svojim ponasanjem mogu postici deredzu kod Boga. Toliko sabura u jednom insanu, nikad prije nisam vidjela. Često pričam o njemu i kazem svima: “Pa on ce samo zbog strpljenja u Dzennet ako Bog da.” I hoce vjerujte mi.
Svaki dan dovim za njega. Pozelim da mu Allah dadne sve kao i mom ocu. Isto. Jer ni po cemu ga ne razlikujem od svog oca.
Mogu reći ponosno da imam dva oca. Boze, Ti ih pozivi u zdravlju jos dugo, dugo.

R.R.Muhabet sa Razom