I ne volim Bajrame otkad mame nemam

Voljela bih da je mama živa, da svoju umornu glavu na njeno sigurno krilo naslonim, voljela bih da udahnem miruha iz njene šamije, koji bolje od ičega na ovom svijetu umiri…
Voljela bih da joj kažem da sam svoje najveće poraze u pobjede pretvorila, da su suze i nepravde osmijesi zamijenili…
Da je živa, znam da bi bila ponosna na mene.
Ona. Prva. I jedina. Majka.
I ne volim Bajrame otkad je nema. Treba mi stoput više snage da se pravim kako se radujem, dok mi ni Bajram na Bajram nalik više nije.
Snagu, i tjelesnu i snagu duhom, Bog mi je dao, ali za Bajram obje snage podjednako bivaju izvan funkcije od onog sata i onog dekika kad umjesto nje, žive, zagrlim hladan mezar.
Tad se iz mene rijeka suza prolije, i mada mi inače ne fali riječi, za Bajram, jedva da uspijem reći: ‘Mama, nedostaješ…’

– Rasema S. Foto: ilustracija