Znakovi da te Allah voli

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je u Kur’anu: ”One koji su vjerovali i dobra djela činili, Milostivi će sigurno voljenim učiniti.” (Merjem, 96.) Na drugom mjestu Allah za iskrene vjernike i vjernice kaže: ”O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.” (El-Ma’ida, 54.)

Uistinu, ne postoji veća počast i nagrada od toga da te Allah voli, da te voli Onaj Koji te je stvorio od hude tekućine. A da bismo znali jesmo li od onih koje Allah voli, u nastavku ćemo spomenuti nekoliko znakova koji ukazuju na Allahovu ljubav prema Njegovim iskrenim robovima, a koje su, na temelju Kur’ana i Sunneta, naveli islamski učenjaci u svojim djelima.

Allah Svoje evlije čuva od fitne dunjaluka

Nema čovjeka koji ne voli dunjaluk i njegove blagodati. I ne samo to, već čovjek po svojoj prirodi mnogo voli imetak i voli da ga ima što više kao što dolazi u ajetu:”I bogatstvo pretjerano volite.” (EL-Fedžr, 20.)

Međutim, Allah učini da dunjaluk ne osvoji srce onoga koga Allah voli, već učini da dunjaluk i njegovo bogatstvo budu samo sredstvo u njegovim rukama za postizanje Allahovog zadovoljstva i nagrade.

Stoga iskreni vjernik neće posegnuti za kamatom, mitom, haram imetkom, neće se poigravati sa ljudskim pravima iako ima vlast, imetak i moć da to učini, jer on voli Allaha više od dunjaluka i svega što je na njemu, i žudi za Njegovim zadovoljstvom i blizinom.

Spominje se da je u vrijeme halife Omera, r.a., emir Bahrejna donio zekat koji je sakupio od muslimana Bahrejna. Pošto je stigao u Medinu u vrijeme jacija-namaza, klanjao je namaz u džematu, a nakon toga je prišao halifi Omeru, r.a., i rekao mu: ”Vođo pravovjernih, ja sam emir Bahrejna i donio sam zekat iz Bahrejna.” Omer ga je upitao: ”Koliko si donio?” Odgovorio je: ”500.000 zlatnika.” Omer nije mogao da vjeruje u to što je čuo, pa mu je rekao: ”Hajde ti prespavaj pa će ti mozak biti bistriji i reći ćeš mi poslije sabaha koliko si tačno donio novca od zekata.” Poslije sabaha emir Bahrejna mu je ponovo rekao da je donio 500.000 zlatnika na ime zekata, a onda ga je Omer, r.a., upitao: ”Znaš li ti, čovječe, koliko je 500.000 zlatnika?” Odgovorio je: ”Znam, pet puta po sto hiljada zlatnika.”

Tada je halifa Omer zaplakao, zatim se popeo na minber i rekao: ”O ljudi, Allah nam je otvorio riznice Zemlje, iz Bahrejna je došao zekat u kojem je vaše pravo, pa ili ćete da vam onako podijelim ili ćete da vagamo.”

Kad Allah zavoli Svoga roba iskuša ga

Drugi znak Allahove ljubavi prema iskrenom vjerniku je da ga stavi na iskušenje kao što dolazi u hadisu: ”Kada Allah zavoli nekog Svoga roba, stavi ga na iskušenje.” (Bejheki) U drugim predajama dolazi da će takav neprestano biti na iskušenjima sve dok ne bude zemljom hodao čist od grijeha.

Nije onda čudo što su Allahovi poslanici imali najveća iskušenja i što Allah, dž.š., u Kur’anu naređuje Svom posljednjem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.: ”Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici.” (El-Ahkaf, 35.)

Ahmed ibn Hanbel je trinaest godina mučen zbog pitanja (mes’ele) stvorenosti Kur’ana (”Halkul-Kur’ana”), ali nije popustio.

Autori historijskih djela spominju da mu je jedno jutro u samicu došao halifa Mu’tesim i upitao ga: ”Kako ti je u samici, Ahmede?” Odgovorio mu je: ”Vođo pravovjernih, dobro mi je, samo sam sinoć sanjao čudan san.” ”Šta si sanjao?”, upitao je Mu’tesim. Odgovorio je: ”Sanjao sam da je Kur’an umro i ja sam ga ogasulio, zamotao u ćefine i klanjao mu dženazu.” Tada mu je halifa Mu’tesim rekao: ”Teško tebi, Ahmede, zar se tako govori o Kur’anu?” Na to je Ahmed ibn Hanbel rekao: ”Vođo pravovjernih, čime mi to prijetiš, pa upravo ti tako govoriš o Kur’anu. Kažeš da je Kur’an stvorenje, a svako stvorenje mora umrijeti. Stoga, vođo pravovjernih, boj se Allaha i znaj da ćeš pred Njim odgovorati za to što govoriš o Kur’anu.”

Prenosi se da je milion ljudi klanjalo dženazu Ahmedu ibn Hanbelu i da je hiljade ljudi primilo islam na dan njegove dženaze zbog bereketa koji je iza sebe ostavio Allahov evlija Ahmed ibn Hanbel.

U sklopu ove tačke spomenut ćemo nekoliko bitnih savjeta koji će nam pomoći da se lakše nosimo sa iskušenjima i životnim nedaćama.

Prvo, moramo znati i biti svjesni da nema istinskog i potpunog rahatluka dok Sirat-ćupriju ne ostavimo za leđima, dok se ne sretnemo sa Allahom i Njegovim oprostom i nagradom i dok, uz Allahovu pomoć, Džennet ne nastanimo.

Pitali su Ahmeda ibn Hanbela: ”Šejh, kada će rahatluk i odmor od ovih nedaća?” Odgovorio je: ”Kad vjernička noga smjerno zakorači u Džennet.”

Drugo, svijest da ono što nas je snašlo nije nas nikako moglo zaobići, a ono što nas je zaobišlo nije nas moglo zadesiti.

Treće, da oko sebe imaš iskrene i sposobne savjetnike, koji su razboriti, pronicljivi, dobronamjerni, koji te vole u ime Allaha i žele ti isto ono što žele i samima sebi.

Peto, da često učimo dove, jer dova je štit i oružje vjernika.

Koga Allah voli, njega zavole stanovnici nebesa i Zemlje

Treći znak da Allah voli nekog od Svojih iskrenih robova je taj da On obavijesti stanovnike nebesa o tome i naredi im da zavole tog čovjeka, a zatim se ta naredba spušta i na Zemlju, među ljude.

U hadisu dolazi: ”Kada Allah, dž.š., zavoli nekog Svog roba, onda on pozove Džibrila i kaže mu: ‘Džibrilu, Ja volim tog i tog Moga roba, voli ga i ti!”’

Ovo je veličanstvena stvar! Allah se obraća povjereniku nebesa, povjereniku Objave, Džibrilu, a.s., i Džibril nakon toga zavoli tog vjernika.

No, Džibril tu dobrotu ne želi samo za sebe, već pozove ostale meleke i kaže im: ”O meleki, Allah voli tog i tog Svoga roba, pa ga i vi volite!”

Takav postaje omiljen i voljen na nebesima, a onda se ta naredba spušta na Zemlju i postane voljen i među ljudima.

Rečeno je, ako ljudi plaču kad odlaziš, a raduju se kad dolaziš, to je znak da te vole. A jedan od dokaza je i to što kada ta osoba priča, ljudi ne osjećaju da njegov jezik govori, već srce. I taj govor ostavlja pozitivan trag na njihova srca i čini da se još više približavaju Allahu i da mu ibadet čine.

Prenosi se da je imam Ahmed jedanput otišao u Šam kako bi čuo hadis od jednog čovjeka (muhadisa). Kada je ušao u njegovu kuću zatekao ga je kako daje hranu psu, a zatim mu je donio posudu s vodom i on je pio. I nakon toga je pokazao posebnu pažnju prema psu kroz igru sa njim. Zatim mu je naredio da ide i pas je otišao.

Čovjek je primijetio da se imam Ahmed čudi njegovom postupku, pa mu je rekao: ”Ahmede, u našem gradu uopće nema pasa, pa kada sam vidio psa, znao sam da je on usamljenik koji se nada. A ja sam čuo od toga i toga, i na kraju je spomenuo Ebu Hurejru, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko prekine nadu onome ko se nada, Allah će prekinuti njegovu nadu na Sudnjem danu.”

Ahmed je zaplakao i rekao: ”Dosta mi je ovaj hadis”, i vratio se odakle je i došao.

Šta to znači? Kada taj čovjek, taj muhadis, toliko vodi brigu o psu, onda možete misliti koliko će voditi brigu o ljudima. I teško onome ko takvog roba vrijeđa, ogovara, napada, ponižava, jer nije svjestan da napada i vrijeđa Allahovog evliju.

Lijep ahlak je ukras Allahovih evlija

Četvrti znak da te Allah voli je da te opskrbi lijepim ahlakom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., i prije poslanstva bio je opskrbljen lijepim ahlakom pa nije čudo što mu je Hatidža rekla, nakon što je dobio prvu objavu i preplašen došao u svoju kuću: ”Allaha mi, tebe Allah nikad neće ostaviti, jer ti čuvaš rodbinske veze, ti pomažeš slabe i potrebne, ti ugošćavaš goste.”

Jedno od najljepših svojstava islamskog ahlaka koje posjeduju iskreni vjernici i Allahove evlije jeste stid od Allaha. Onaj ko se stidi Allaha, on Ga se boji u tajnosti i javnosti na šta aludira ajet: ”Onima koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika!” (El-Mulk, 12.) Onaj ko se boji Allaha u tajnosti, u osami, sigurno ga se boji i na javi. Kod koga je tajnost dobra, javnost je još bolja, makar se tako ljudima i ne činilo.

Ko se bude stidio Allaha u tajnosti, Allah će pokriti njegove sramote kada se sretne sa Allahom na Sudnjem danu, kada će ljudi biti proživljeni goli, bosi i neobrezani.

Stid od Allaha je jedno od najljepših svojstava islamskog Allaha, i ne odnosi se samo na stid u pogledu stidnih mjesta i stida od nemorala i nemoralnog ponašanja, već se vjernik stidi Allaha da ne udijeli sadaku siromahu i potrebnome, te na taj način ne zahvali Allahu na blagodatima koje mu je podario.

Stidi se da učini bilo šta ružno radniku koji radi kod njega, i sjeti se riječi Enesa ibn Malika, r.a., koji je deset godina služio Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,: ”Allahov Poslanik mi nikada nije rekao ni ”uh” radi nečega, niti za nešto što sam uradio: ‘Zašto si to uradio?’ ili za ono što nisam uradio: ‘Zašto nisi uradio?”’

Omer ibn Abdul-Aziz je htio kazniti slugu koji je zgriješio, pa mu je sluga rekao: ”Omere, sjeti se noći čije će jutro biti Sudnji dan!”, i Omer je odustao od kazne zbog straha od Allaha.

Rečeno je: ”Allah je sakrio troje u drugo troje. Sakrio je Svoje zadovoljstvo u pokornosti Njemu. Zato ne podcjenjuj ni jedno dobro djelo, možda se upravo u njemu krije Allahovo zadovoljstvo. Sakrio je Svoju srdžbu u griješenju prema Allahu. Zato ne podcjenjuj ni jedan grijeh bez obzira koliko neznatan bio, možda se baš u tom grijehu krije Allahova srdžba. Sakrio je Svoje evlije među ljudima. Zato ne podcjenjuj ni jednog muslimana, bez obzira kojem društvenom sloju pripadao, jer možda si upravo podcijenio i uvrijedio Allahovog evliju.”

Molim Allaha da nas učini voljenim i na nebesima i na Zemlji, da nas sačuva sramote i poniženja na oba svijeta i da nikada ne dajemo prednost ničijem zadovoljstvu nad Allahovim zadovoljstvom.

saff.ba