Zašto su muslimani, danas, zaostali? Da li muslimani, uopće, slijede islam?

Visits: 784 Today: 1

Islam se digao protiv praznovjerja i jednim zamahom očistio ga na širokom prostranstvu ondašnjeg svijeta. On je između vjere i praznovjerja povukao jasnu granicu. Ali u dušama i domovima mnogih muslimana praznovjerje je našlo ugodno utočište, a kasnije se u vidu kojekakvih zapisa i sl. razvilo u pravu trgovinu vjerom.Naše pitanje postavljeno u početku, da li je islam odgovaran za zaostajanje islamskih naroda, izgleda kao da se sada obrnulo: nije li upravo odsustvo islama, u ličnom i javnom životu, uzrok nazadovanja o kojem je riječ. Ovo pitanje nas navodi da razmotrimo onaj drugi uvjet sa početka ovog članka: da li muslimani uopće slijede islam.Islam traži hrabrost i otpor nasilju. Iz 39. ajeta sure Eš-Šura može se zaključiti da nisu muslimani oni koji se pokore pred nasiljem. Na to, dakle, izričito poziva Kur’an, a o tome govore hiljade primjera u islamskoj prošlosti. Muslimansko društvo, međutim, puno je kukavica i onih koji se ulizuju moćnima, bili oni stranci ili domaći. Hiljade građana Bagdada što su mirno i bez otpora, poput stada, pošle na mongolsku klaonicu (i ne samo oni) sigurno već odavno nisu bili muslimani.Islam je zabranio alkohol, a on se proizvodi, toči i pije u većini islamskih zemalja, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu.Islam je propisao bratstvo svih muslimana, a muslimani su nesložni; neki se uzajamno tuku za račun tuđina.Islam je ženi priznao ljudsko dostojanstvo i visok stepen samostalnosti, a u izvjesnim stvarima i potpunu ravnopravnost. Zar u prvim godinama islama nisu muslimanske žene pratile u boj svoje muževe i iz pozadine ih sokolile svojim klicanjem i dozivanjem (npr. u bici na Jarmuku 634. godine – odlučna pobjeda nad Heraklijem). Jedan od najstarijih univerziteta u svijetu “Karavijun” u Fesu – Maroko (1960. godine proslavljena je njegova 1100. godišnjica) zadužbina je dviju muslimanki. Suprotno tome, položaj muslimanke u nekim muslimanskim zemljama danas postao je školski primjer ugnjetavanja i bespravlja žene.Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, to jest svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakva posjeda. Prije agrarne reforme u Iraku 1958. godine od 22 miliona dunuma obradive zemlje, 18 miliona dunuma ili 82% držali su veleposjednici, i to njih 3619. Istovremeno je 1,4 miliona seljaka bilo potpuno bez zemlje. Slična situacija bila je u mnogim muslimanskim zemljama. Islam kaže: “Muslimani su braća”, ali činjenica je da feudalac i kmet nisu braća. Islam je proklamovao da u imanju bogatih ima dio koji pripada siromašnim, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika. A mnogi islamski gradovi pružaju prizore istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: „nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan.” Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20%. Istovremeno njihova “braća” po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti.Islam je stvorio halifu, a on se pretvorio u kralja nad kraljevima. Pokušajte sebi predstaviti kako bi prve halife Ebu Bekir i Omer sudili svojim “nasljednicima”, koji su se sa haremima i evnusima povukli iza debelih zidova svojih dvoraca, pa odatle, umjestio džihada, smišljaju i organizuju pljačkaške pohode. Pismo halife Omera jednom od namjesnika u Kufi (a taj namjesnik puno podsjeća na neke siromašne muslimanske vladare) ne ostavlja nikakve sumnje o njihovom sudu (dio tog pisma citira H.G.Wels u svojoj “Istoriji svijeta”, str.345).Ali, narodi imaju vlade kakve zaslužuju. Vlast raznih emira i kraljeva ili korumpiranih civila u nekim islamskim zemljama, siguran je znak da je “nešto truhlo” u samome narodu, jer samo hrabre sreća prati, a samo dobri i zdravi narodi “imaju sreću” da imaju dobre vlade. Muhamed a.s. je rekao: “Od trojice sudaca najmanje dvojica zaslužuju Pakao”. To je sud o vlasti uopće. Svaka vlast kvari ljudi i njenom razornom utjecaju može se suprotstaviti samo vjera u Boga i stalno obnavljanje moralnih vrijednosti, a narod mora raspolagati sredstvima kojima će što brže prepoznati i skinuti sa vrata onu dvojicu sudaca koji zaslužuju Pakao.Islam se digao protiv praznovjerja i jednim zamahom očistio ga na širokom prostranstvu ondašnjeg svijeta. On je između vjere i praznovjerja povukao jasnu granicu. Ali u dušama i domovima mnogih muslimana praznovjerje je našlo ugodno utočište, a kasnije se u vidu kojekakvih zapisa, i sl., razvilo u pravu trgovinu vjerom. Ako vjera ne uništi praznovjerje, praznovjerje će uništiti nju. Muhamed a.s. je u teškim ratnim danima organizirao opismenjavanje muslimana (zarobljeni neprijatelj mogao se otkupiti ako opismeni određen broj muslimana); prvi muslimani preduzimaju prevođenje čitavih biblioteka sa latinskog i grčkog jezika ne zazirući nimalo od činjenice što se radilo o djelima paganske kulture, jer “nauka je izgubljeno blago muslimana i trebaju je uzeti gdje god je nađu” (Muhamed a.s.), a tu skoro jedan nazovi islamski vladar, bezmalo u ime islama, ograničava školstvo u svojoj zemlji. On bi htio da neznanjem služi islamu.
Da ostavimo po strani ovu čudovišnu ideju o ograničenju školstva, na prosvjetu se u većini islamskih država veoma malo daje – prosjek oko 1% od nacionalnog dohotka, a da bi se u koliko toliko razumnom roku nadoknadilo zaostajanje, bilo bi potrebno da se ovaj iznos poveća 4-5 puta (oba podatka su ocjene UNESCO-a iz 1964. za regione koji su uglavnom naseljeni muslimanima). Islam je kroz vjeru u Boga, namaz, džemat, post, zekat, hadž, težio da stvori zajednicu solidarnosti, u kojoj se ljudi zajednički bore, pate i raduju i gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, realna i, manje-više, istinita slika društva većine islamskih zemalja danas (tačnije rečeno do nedavno) pokazuje da je ono sastavljeno od siromašnih seljaka, od samoživih bogataša i od određenih intelektualaca, koji su postali stranci u vlastitoj zemlji. Pri tome, siromašni i neuki seljak je volio islam (mada ga nije razumijevao i praktikovao), bogataš je licimjerno izražavao svoju odanost islamu, a intelektualac je ostajao ravnodušan prema njemu. Muhamed a.s. je govorio: “Na dvije se stvari grozim: na neznalicu koji je pobožan i na učenjaka koji ne vjeruje”. Ima, Božiji Poslaniče, još mnogo stvari na koje bi se ti grozio, pa se čak i jedan stranac osjetio pobuđen da usklikne: “Kad bi Allahov Poslanik ustao sada iz groba i vidio šta su njegovi sljedbenici uradili sa njegovim dinom, sigurno bi se užasno rasrdio i prokleo sve one koji su u tome učestvovali” (Lotrhop Stodard u djelu “Sadašnjost islamskog svijeta” – objavljeno uoči Drugog svjetskog rata).Prije nekoliko godina u Pakistanu je radila specijalna parlamentarna komisija koja je trebala predložiti mjere za iskorjenjivanje nekih socijalnih zala koja pritiskuju pakistansko društvo. Na udaru se našao alkohol, prostitucija, zelenaštvo i neki neislamski običaji koji čine krupne ekonomske i moralne štete narodu. Štampa je kasnije javila da su u znak protesta vlasnici javnih kuća u Karačiju sa svojim štićenicima priredili prave male demonstracije, tražeći valjda pravo na koegzistenciju u jednoj deklasiranoj islamskoj državi. I tako redom.Slika skorašnje stvarnosti islamskih naroda možda nije potpuna, ali je dovoljno turobna. Nabrajanje ovih žalosnih stvari koje kao da mole za svojim rušiocima, moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene islama, nego odbacivanja islama. Ne njegove prisutnosti, nego njegove odsutnosti. A ova utjeha uključuje sljedeću logiku: ako je odsustvo islama dovelo do stanja nazadovanja i haosa, da li bi povratak islama mogao značiti pojavu novog duha i nove, svjetlije ere u životu islamskih naroda?Kad god se postavi ovo pitanje, ono sa sobom uvijek povlači i ono drugo: pitanje savremenosti islama, njegove sposobnosti da u novim, izmijenjenim uslovima života pokreće, oduševljava i vodi. Jer, često čujete: Islam je predstavljao napredak i odgovarao je jednom ranijem vremenu, koje je prošlo; danas je atomsko doba, itd. Ovaj, tzv., atomski vijek česti je argument u razgovorima ove vrste.Razgovor o savremenosti islama ne može se voditi uopćeno. Da li je islam preživio ili savremen, to je pitanje onoga što on nalaže ili zabranjuje. Može se, npr., upitati: da li je islamska zabrana alkohola ili naredba higijene preživjela ili savremena? Ili: da li su njegove osnovne zasade van onog toka koji označava daljni pravac istorijskog razvoja?
Kad spomenete osnovne zasade islama, najveća većina će pomisliti na onih pet osnovnih propisa, koji su više poznati kao pet islamskih šarta. Razmotrimo, stoga, u najkraćim crtama njihovu savremenost u, tzv., atomskom dobu.Prvi islamski šart zadrži očitovanje vjere u Boga. One koji sa skepsom gledaju na budućnost religije u atomskom vremenu, možemo samo podsjetiti da je najautoritativniji vjesnik nove ere, Albert Ajnštajn, vjerovao u Boga. On, npr., nije smatrao da su njegova znanja o fizici i svemiru, sa svim onim što ona znače za ljudski život, nespojiva sa vjerom u Boga… Evo jedne njegove izjave koja govori o tome: „U srži svake religije nalazi se spoznaja i osjećaj da ono što se nikada ne može sasvim shvatiti, zaista postoji i da se očituje najvišom mudrošću i blistavom ljepotom, dok ga naše slabe sposobnosti mogu shvatiti samo u najprimitivnijim izrazima. U tome smislu ja sam čovjek duboko religiozan. Zadovoljavam se time da prihvatam misterij vječnog života, da spoznajem i naslućujem čudesnu arhitekturu postojećeg svijeta, da ponizno nastojim shvatiti barem sićušni dio razuma koji se očituje u prirodi.” Nije, dakle, vjera karakteristična za početke istorije, a ateizam za atomski vijek. Vjere i ateizma bilo je podjednako u svim vremenima.Namaz nije samo molitva. On je nekada bio, a treba da to ponovo postane, škola discipline, zajedništva i solidarnosti. On je čistoća, red i udruživanje. Pred Bitku na Kadesiji, koja je odlučila sudbinom paganske Perzije, perzijski vojni komandant, vidjevši u daljini muslimanske vojnike u pravim, zbijenim redovima kako složno klanjaju, rekao je svojoj pratnji: “Eno Omerove vojske na času vojne vježbe”.Islamski post je surova vježba, čiji ciljevi smjeraju u više pravaca. Pored toga što je on jedna vrsta molitve, on sigurno ima i svoja pedagoška, medicinska i socijalna značenja. Islamska sredina ga nije nikada shvatila kao čisto lično pitanje svakog pojedinca, pa je oštro reagirala na javno kršenje ove obaveze. Zajednica je to smatrala povredom unutrašnje kohezije, kojoj post treba da služi. On je i psihološka priprema za zekat (porez u korist siromašnih), jer nema muslimana koji ne zna što to znači biti gladan. A mnogo ljudi živi i umire, a da ozbiljno ne spozna ovaj osjećaj.Zekat nije milostinja, to je prije porez, jedan oblik obaveznog davanja u korist siromašnih. Princip zekata sadrži važne, još neispitane mogućnosti, ne samo u suzbijanju bijede, nego i u uspostavljanju uzajamnog razumijevanja i povjerenja tamo gdje je ovo povjerenje na najtežoj probi.Hadž je najveći i jedinstven skup ljudi koji se uopće praktikuje u svijetu. Prema zvaničnim podacima, na hadžu 1962. godine bilo je 1 185 948 hodočasnika iz 68 zemalja.
Potencijalne duhovne i političke mogućnosti ovog jedinstvenog skupa nisu gotovo nikako ili su veoma malo iskorištene.On može postati veoma važan faktor zbližavanja i upoznavanja ljudi i naroda u ovom vremenu razjedinjenosti. Atmosfera koja dominira na hadžu je jednakost. Milion ljudi jednako odjevenih i sa istom mišlju, lišeni svih razlika koje je uopće bilo moguće ukloniti, eto neponovljive vizije ljudske jednakosti i bratstva koja će nam se uvijek činiti da stoji na granici sna i jave. U svom velikom govoru na posljednjem hadžu (oko 632. godine) Muhamed a.s. je rekao: “Ljudi, vi imate Jednog Boga i jednog oca. Svi vi potječete od Adema, a Adem je od zemlje. Nema nikakve prednosti Arap nad nearapom, crnac nad bijelcem, bijelac nad crncem. Najbolji je među vama onaj koji najviše čini dobra djela”. Da li je Božiji Poslanik mogao izabrati bolje mjesto i trenutak da bi svijetu uputio ove velike riječi, koje predstavljaju najjednostavniju i najiskreniju deklaraciju ljudske jednakosti, uostalom vrlo aktuelnu i u našem XX vijeku?Nema nikakva izgleda da će muslimanski narodi u odlučnom času prihvatiti stav da su ovakve i slične poruke islama preživjele. One ljudima i narodima trebaju danas kao i jučer.Na svi stranama islamskog svijeta zapaža se pojava nove volje, jer današnje stanje pokreta i traženja, bez obzira na privremeno nesnalaženje, zastranjivanja, poraze i druge pojave koje su posljedica dugog, veoma dugog perioda krize i stagnacije, liči na sve drugo samo ne na san i mirovanje.Ova volja, kojoj će islamska misao dati smjer a izvanredna prirodna bogatstva islamskih zemalja sredstava još jednom zadiviti svijet u danima islamskog preporoda koji dolaze.
Svaki musliman pozvan je da bude učesnik u tom preporodu.

(www.islamskazajednica.org)