ZAŠTO EVROPA PREZIRE ERDOGANA

Visits: 800 Today: 1

Njemačka je zabranila okupljanja građana turskog porijekla u cilju podrške predloženim ustavnim reformama u TurskojEPA
Zapad, prvenstveno Evropa, posljednjih godina otvoreno pokazuju svoje stavove prema Erdoganovom daljem upravljanju turskom državom, kao i evropsku viziju Turske u smislu njene pozicije i uloge koju ima. No, turski projekat, na čijem je čelu Erdogan, vodi ovu državu dalje od te zapadne vizije.

Zapadno ponašanje karakteriziralo je intenzivno neprijateljstvo usmjereno protiv samog Erdogana, pri čemu se prelaze granice službenog diskursa i ide do potpune otvorenosti kada se radi o neformalnim dimenzijama, kao što je slučaj sa medijskim i akademskim institucijama.

Trenutna kriza

Otvoreno iznošenje stavova iz neformalnih prelazi u formalne tokove. Dolazi do oslobađanja od diplomatskih stega nakon neuspjelog pokušaja prevrata u julu 2016. godine i u aktualnoj diplomatskoj krizi između Evrope i Turske. Posljednja kriza izazvana je politikom Evrope prema ustavnim promjenama u Turskoj, o kojima će se glasati na referendumu predviđenom za 16. april ove godine.

U evropskim stavovima krilo se suosjećanje prema pokušaju prevrata. Na to ukazuje i spora reakcija Evropljana da djeluju u skladu sa svojim demokratskim vrijednostima o kojima govore, ali i ustezanje da se osudi prevrat i pruži podrška predstavnicima legitimnih institucija (predsjedništvu, parlamentu i vladi). Također su izrečene i osude sigurnosnih procedura koje je provodila turska vlast na čijoj meti se našla takozvana paralelna struktura koja se tereti za organiziranje neuspjelog vojnog udara.

Drugim riječima, zapadna diplomatija (u smislu prakse i diskursa) pokazivala je određenu naklonost prema pokušaju vojnog prevrata, tokom njega i nakon što je osujećen. Međutim, ova diplomatija trenutno provodi politike – kada je riječ o ustavnim reformama koje promovira turska Stranka pravde i razvoja (AKP) – kojima se dovode u pitanje diplomatski standardi te se mogu okarakterizirati kao populističke. Što znači da je neophodno izvršiti utjecaj na turska previranja vezano za ustavni referendum suprotno opcijama koje imaju Erdogan i vladajuća stranka.

Turske zajednice u Evropi, čiji broj doseže četiri miliona, od kojih najveći broj njih živi u Njemačkoj, predmet su otvorenog sukoba između Erdogana i evropskih država, među kojima se posebno ističu Njemačka i Holandija.

Njemačka je zabranila okupljanja građana turskog porijekla u cilju podrške predloženim ustavnim reformama u Turskoj, s tim da je dozvolila druge turske opozicione aktivnosti. Isti je slučaj i sa Austrijom i Švicarskom koje su zabranile mitinge podrške ustavnim reformama. Danska je posljednja ušla u ovaj kolosijek, dok je kriza s Holandijom došla do usijanja kada je zabranjeno slijetanje aviona ministra vanjskih poslova Turske koji je dolazio s namjerom da učestvuje u aktivnostima podrške ustavnim reformama.

Očigledno je da će ove mjere uzeti oblik uplitanja u unutrašnja pitanja na turskoj političkoj sceni, koristeći se instrumentima vlasti u pojedinim evropskim državama s ciljem kontrole unutrašnjeg sukoba među turskim zajednicama u Evropi. Time bi se stvari usmjerile u pravcu koji odgovara evropskim državama u odnosu prema Erdoganu, njegovom projektu i predloženim ustavnim reformama. No povrh toga, ovakve mjere ukazuju na evropske predrasude i komplicirane opsesije samih prema sebi i prema Turskoj koje proizilaze iz izrazite osjetljivosti, zabrinutosti, pa čak i fobija.

Ovu opsjednutost identitetom i kolonijalizmom u isto vrijeme, pored određenih evropskih intervencionističkih procedura koje se vode protiv ustavnih reformi i namjerne ekonomske eskalacije sa evropske strane, pratit će i aktuelni politički motivi vezani za unutrašnja evropska previranja uz snažan uspon desnice u Evropi, kao i mogućnost da te stranke odnesu pobjedu na izborima koji će se održati u mnogim evropskim državama 2017. godine.

Na neki način, evropski potezi protiv Erdogana nisu lišeni unutrašnjih kalkulacija kada se radi o radikalnoj desnici i izbornim motivima. Ni Turska nije daleko od toga, budući da je buđenje nacionalnog turskog osjećaja jedan od elemenata koji doprinosi uspjehu projekta ustavnih reformi.

Više od pukih izbora

Mnogo toga govori da je cijela stvar krupnija od običnog izbornog obračuna. Između ostalog, mnogo je događaja koji su se desili u proteklih nekoliko godina, a koji ukazuju da Evropa prezire Erdogana te kontinuirano odbija dozvoliti Turskoj priključenje Evropskoj uniji, uprkos činjenici da je članstvo dato zemljama istoka Evrope koje su daleko ispod Turske u ekonomskom, političkom i demokratskom smislu.

Osmanska država se u svojim pohodima proširila na istočnu i središnju Evropu, dok je prije toga otela Konstantinopolj od Bizantijskog carstva, stoga ovi događaji snažno i već dugo odjekuju u zapadnoj savjesti.

Međutim, bez uranjanja i vraćanja u povijest, treba reći da država sa ovakvim nasljeđem i geografskim položajem, kakvo ima moderna Turska, neminovno izaziva zabrinutost i anksioznost Evrope te iznova evocira njenu mržnju.

Treba podsjetiti da je Sykes-Picotov dogovor, odnosno dogovor dvije evropske strane, u suštini predstavljao dogovor o podjeli teritorija osmanske države. Britanija i Francuska su se nakon toga dogovorile da daju Italiji dio teritorije koji je danas poznat kao Antalija, dok su se prije toga ove dvije države dogovorile sa Rusijom, Carigradskom konvencijom iz 1888. godine, o dodjeli Istanbula Moskvi.

U svakom slučaju, direktne vojne posljedice Prvog svjetskog rata nisu se ograničile samo na okupaciju arapskih dijelova osmanske države, nego su, također, okupirane velike teritorije koje su, nakon rata za nezavisnost, postale moderna Turska.

 

Dekadencija osmanske države bila je u interesu evropskih sila u usponu. Čak su i reformama osmanske države polovinom 19. stoljeća udarani temelji vazalskom odnosu Turske prema Evropi. Ovakva situacija je nakon toga uznapredovala sa dolaskom vlade jedinstva i progresa. Međutim, najveći apsurd je u tome da je Turski rat za nezavisnost (1919 – 1922) još više odveo Tursku u pravcu podređenosti Zapadu.

Uprkos tome što su se države evropskog kontinenta protivile članstvu Turske u NATO savezu, kako navode tajni dokumenti koje je otkrila CIA ranije ove godine, ovo priključivanje je korišteno kako bi se preko Turske spriječilo širenje utjecaja Sovjetskog saveza i istočnoga bloka. Iako je to bilo punopravno članstvo, ono nije bilo ravnopravno, čime se dodatno učvrstila zapadna dominacija nad Turskom. Ne samo u političkom smislu, već i nad državnom strukturom, instrumentima i institucijama.

Sa dolaskom Erdogana Turska se počinje mijenjati, što je za sobom potaklo promjenu turske pozicije u odnosu na Turke. Premda je ova misija na neki način bila nemoguća, jer su postojale ogromne prepreke sa kojima se Erdoganov projekat susreo, on uspjeva, koristeći uvjete priključivanja Evropskoj uniji i druge faktore, sačuvati svoj kontinuitet u vlasti, iskoristivši izvanredne uspjehe na ekonomskom planu, što je pojačalo njegove tendencije ka nezavisnosti.

Erdoganov projekat

Napori za nezavisnost, koje Erdogan sada predvodi, kreću se u raznim oblastima, počevši od uloge u oslobađanju od osjećaja podaništva u korist vlastitih stavova. Pomenuto se očituje kroz niz stavova, od kojih je najznačajnije snažno prisustvo Turske u događajima arapskih revolucija. Priroda njegovog uplitanja u sirijsku i iračku krizu, kao i žestok otpor vojnom prevratu u Egiptu, nije u skladu sa zapadnim, odnosno američkim i evropskim, stavovima.

Po prirodi stvari, sam ekonomski napredak nije dovoljan kako bi se Turska oslobodila ove ograničene uloge koju joj je Zapad odredio, već je neophodno da se država oslobodi od mogućeg zapadnog infiltriranja u državne institucije. Ovaj zadatak, po svojoj prirodi, znači stvarni i žestoki sukob sa Zapadom, koji je dominirao Turskom te se posvetio nastojanju da dominira nad vođstvom države i njenim birokratskim aparatom decenijama.

Stoga možemo razumjeti uplašenost i nezadovoljstvo Evropljana nakon neuspjeha vojnog prevrata ili danas kada se radi na ustavnim promjenama koje će osigurati solidne osnove za proces reforme državnog aparata i njegovog čišćenja.

Erdogan nije pretjerao kada je rekao – nakon što je osujećen vojni udar – da Turska „vodi drugi rat za nezavisnost“. Čak je i turski identitet, u smislu države i društva, bio pod pritiskom oduzetog subjektiviteta, zasljepljenosti i osjećaja poraza u odnosu na Zapad. Osloboditi se od ovoga i iznova definirati tursku politiku sa autohtonim i unutrašnjim elementima nije bila laka bitka, jer ju je bilo teško voditi unutar same države, ali i zbog svega onog što ona nosi sa sobom kada je riječ o evropskom kontra odgovoru na prostoru Evrope gdje raste briga za vlastiti identitet.

Ovdje treba posebno spomenuti da ogromne turske zajednice koje žive u Evropi mogu udariti u bolnu tačku evropske zabrinutosti za vlastiti identitet, kako raste osjećaj nezavisnosti i nacionalnog ponosa turske države. Pogotovo kada se radi o položaju kojeg Turska danas ima u ekonomskom smislu, što može dovesti do toga da poraste ugled članovima turskih zajednica, koji bi se od skromnih radnika u evropskim fabrikama pretvorili u građane koji imaju jači utjecaj kako na materijalne tako i na nematerijalne tokove u Evropi.

Ako je turska dekadenca, koja se desila tokom desetljeća, rezultirala u konačnici prikrivenom, ali čvrstom, zapadnom kolonijalizacijom, nova turska ekspanzija neće značiti samo oslobađanje od ovog kolonijalizma, već će poprimiti oblik superiornosti nad Evropom, budući da trenutno postoje šanse za raspad EU-a. Evropske zemlje bi time postale još slabije u odnosu na ekspanziju njenih velikih i jakih susjednih sila, koja imaju imperijalno nasljeđe i vlastite mogućnosti, poput Turske i Rusije.

Položaj koji Turska zauzima pruža joj mogućnost da postane logistički centar za energiju, jer povezuje centre za proizvodnju energije na Bliskom istoku i Centralnoj Aziji sa Evropom, kao jednim od najvećih potrošača energije na svijetu. U planu je realizacija projekta „Turski tok“, ukoliko se nastave poboljšavati odnosi između Turske i Rusije.

Turska, koja povezuje Aziju i Evropu, te Istok sa Zapadom, ispunjava uvjete za ostvarivanje boljeg statusa. Trenutna turska vlada upravo radi na tome, jačajući svoju infrastrukturu, luke i aerodrome, pored toga da se nastoji uključiti u projekat Novog puta svile kojeg vodi Kina i naziva ga „Jedan pojas – jedan put“ (One Belt One Road).

U svakom slučaju, bilo kakav progres islamiste s istoka ide na štetu zapadne orijentalističke ideologije koja je korištena u kolonijalne svrhe u cilju materijalne dominacije i ostvarivanja kulturološke superiornosti. Ovo je jedan od provokativnih aspekata Erdoganovog projekta koji izaziva evropski animozitet.

Da bi se razumio evropski pogled na Tursku s aspekta identiteta, možemo se pozvati na izjavu bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji je rekao: „Evropa neće prihvatiti pridruživanje države u kojoj živi sedamdeset miliona muslimana“ te kolonijalistički pristup u izjavi njemačke kancelarke Angele Merkel o pristupanju Turske Evropskoj uniji da „nema članstva ali ni prekida razgovora o članstvu“.

Ovaj pristup je sličan pristupu Yitzhaka Shamira ili trenutnom pristupu Benjamina Netanyahua vezano za pregovore sa Palestincima, u smislu vječnog pregovaranja bez postizanja nezavisnosti ili ravnopravnosti, već da se osigura trajna ovisnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

aljezeera