ZAŠTO BOSNA NIKAD NEĆE BITI NJEMAČKA

Piše:Fahrudin Vojić

Ne tako davno su mediji prenijeli vijest da je neki državljanin Bosne i Hercegovine napravio haos u jednom auto servisu u Frankfurtu, nakon čega je uhapšen, a zatim mu je napisana kazna u visini 50.000 eura.

Došao čovjek da prijavi kvar na svome automobilu. Vođa servisa ga je uputio na jednog od svojih radnika i bosanski temperament je isplivao na površinu. Bosanac je počeo da galami, a vođa servisa mu je vratio ključeve i odbio da ga usluži, što je ovoga još više iznerviralo, te je počeo da lupa stvari oko sebe i tu je došao kraj njegovoj kratkoj avanturi. Ovakvi primjeri su rijetki u Njemačkoj, ali i kada se dese, akteri događaja budu adekvatno kažnjeni tako da se poslije toga rijetko odluče sebi dati ovakav luksuz. Međutim, u Bosni i Hercegovini je to sasvim normalno i, što kaže jedan moj prijatelj, kod nas bi ga na sve to, na kraju još i uslužio. Ko biva – de, šta ćeš, moraš za dinar svašta trpjeti. Dakle, radi se o kolektivnoj svijesti koju treba mijenjati.

Primjer prvi

Prije nekoliko sedmica, odem s prijateljem u restoran koji se nalazi u sklopu trgovačkog centra Bingo u Bihaću. Gužva, dim i buka, a konobari i hoće i neće da te usluže. Dok čekamo da neko od njih dođe, komenatarišemo strpljenje onih silnih gostiju koji su došli iz nekoliko gradova Kantona, eto cool im doći u Bihać, jer im je Zagreb preskup, a Sarajevo predaleko za vikend izlet. Čekaju oni strpljivo i bez imalo dileme da je upravo ovo to mjesto gdje žele ručati, popiti kafu i biti viđeni.

Kako je ovaj moj prijatelj proveo djetinjstvo u Njemačkoj, nije se mogao suzdržati a da ne prokomentariše datu situaciju. „Ma prijatelju, ovo kod Švabe se ne smije desiti. A recimo Turci, koji drže restorane po Europi, imaju po dvadesetak konobara i nema šanse da sjedneš minut a da već ne budeš uslužen. Bio sam nedavno u Belgiji kod brata, oni su otišli korak dalje i imaju sistem, ali baš sistem. U jednom belgijskom restoranu gdje sam bio, imaju samo jednu osobu zaduženu za narudžbe. On ima tablet i na njemu aplikaciju za narudžbe. Momak samo hoda po sali i prati. Dovoljno je da mahneš rukom i on odmah dolazi. O njegovom bontonu da i ne govorim.”

Napokon dolazi konobar da nas usluži. Kada smo ga upitali zašto je usluga tako spora, odgovorio nam je da su im dva konobara danas odsutna i da rade samo on i kolega. Da li vlasnik lanca trgovina Bingo to zna, nije nam poznato. Ali opet će moj prijatelj: „Eto vidiš zašto mi nikad nećemo biti Njemačka.”

Primjer drugi

Oženio se jedan iz Bihaća sa nekom našom u Danskoj i otišao tamo. Dok je učio jezik i čekao da dobije radnu dozvolu i bolju vizu, dane je provodio u ženinom stanu u nekoj od elitnih četvrti u Kopenhagenu. Isprava mu bilo dosadno: druga sredina, nepoznati ljudi, jezik ne zna nikako… Ćejif mu bio izaći na balkon stana i zapaliti cigaru, pa gledati ulice i zgrade. I tako, jednog dana dok je uživao u dimu duhana i pogledu, ugledao je golubove na krovovima okolnih zgrada i pomislio – evo meni društva. Zaboravio čova da to nije Bosna i uzeo malo kruha pa im počeo bacati, a golubovi počeli dolaziti i uskoro su prekrili cijeli balkon i prostor okolo njegovog stana. Bilo je to divno prijepodne u kojem je uživao kao da je u Bosni.

A onda se supruga vratila s posla, napravila ručak i sjeli su da jedu i razgovaraju. Zatim je neko zazvonio na vrata i pošto on još uvijek nije znao jezik, supruga je izišla da vidi ko je. Čuo je neki razgovor i prepoznao da se radi o grupici ljudi, ali nije razumio ništa. Kada je razgovor završen i vrata zatvorena, supruga se vratila a na licu joj se primjećivala srdžba. „Šta si radio dok sam bila na poslu?”, upitala je ljutito. „Ništa, šta ću raditi. Bio u stanu”, odogovorio je tihim glasom, kao da zna o čemu se radi. „Upravo mi je na vratima bio kućni savjet zgrade i kažu da su golubovi, koji su bili na našem balkonu, isprljali fasadu i prozore zgrade”, nastavlja ona. „Pa, eto, ja malo odmarao na balkonu i ugledao golubove i reko da ih nahranim, sevap je”, kratko će on. „Jesi li lud? Pa, nije ovo Bosna. Nemoj to više nikada da radiš. Sad će mi progledati kroz prste i neće me prijaviti, ali moram platiti nekog da to sve očisti i okreči.”

I tako naš Bišćanin dobi lekciju sasvim neočekivano. Kasnije se on integrisao i postao fin i kulturan, nije više pravio takve izlete. Skont’o čovjek da to nije Bosna u kojoj možeš kroz mahalu i kravu ili ovcu provesti i da one unerede cijelu ulicu, a da niko ni zašta ne odgovara. Neki bi rekli – pa, haj, šta fali, neka životinja. Ljudi moraju od nečeg živjeti.

I tako dok svako od nečeg živi, država umire.

Primjer treći

Ima naših ljudi svugdje, pa i u Švicarskoj. Koliko je svijest ondašnjih građana o poštivanju zakona razvijena, govori sljedeći primjer. Priča jedan naš o tome koliko su ljudi u Švicarskoj osviješćeni po pitanju reda i discipline i navodi jedan zanimljiv primjer – uparkiravao čovjek auto u jednom Švicarskom gradu i nagazio malo liniju koja označava parking mjesto. Automatski svi prolaznici koji su se našli u blizini događaja, vade telefone i prijavljuju ga.

Ako je ovako zbog linije, kako je onda sa težim prekršajima? Kod nas se nema posla i kriza je, ali barem policija ima toleranciju i svijesna je da ljudi nemaju para. Mada je nekad upitna ispravnost i tog merhameta, jer imaš vozača kojima ako se tolerišu sitnice, oni kasnije urade teže prekršaje.

I opet na to sve, ti naši ljudi koji odu tamo kažu da ne valja država. Bolje reći da mi ne valjamo i da pojedinačno svako od nas treba da mijenja svijest o tome i koncept države, jer nije smisao države da u njoj svako radi šta mu je volja. Možda je to nekad i moglo proći u bivšoj državi. Međutim, vremena su se promjenila i to više ne može proći. Kako ćemo uspjeti ako dopustimo sve te stvari. Istina je nema se, ali isto tako je i istina da se neki red mora uvesti, jer bolji je bilo kakav red, nego anarhija i nered.

 

najportal