Veliki ratnik, Zlatni ljiljan, šehid Rifet Koprdža

Veliki ratnik, Zlatni ljiljan, šehid Rifet Koprdža

Nije bio rođeni Kakanjac, a kao da jest. Prvi saborci i braća po oružju bili su mu Kakanjci u Sedmoj muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi, a posebno heroj Mensur Bliznović Ramos.

Poginuo je tako mlad, u 21. godini života.

Volio je u Kakanj doći, lijepe dane svoje kratke mladosti, koliko su lijepi mogli biti obzirom na rat, doživio je u Kaknju.

Na poseban način je odisao mladalačkom ljepotom i vedrinom.

Za njega je autor jedne knjige napisao da je njegovo lice bilo za naslovnicu nekog časopisa kojeg čitaju mladi, a rat je učinio da uz to lice ide maskirna uniforma i, što je bilo Koprdžino prepoznatljivo obilježje, okačena bomba na lijevoj strani iznad srca.

Rifet (Arifa) Koprdža je rođen 29. maja 1974. godine u selu Kadarići, općina Vareš. U odbrani od agresije učestvovao je od 1. aprila 1992. godine, a od 4. oktobra 1994. godine bio je pripadnik 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade u kojoj su mu prvi saborci bili Kakanjci.

Jedan od prvih saboraca i prijatelja Rifeta Koprdže bio je kakanjski heroj Mensur Bliznović Ramos. Poginuli su 1995. godine gotovo na istom mjestu, u razmaku od mjesec dana.

Bili su legendarni borci i heroji, a njihova hrabrost će zauvijek ostati u pamćenju svih ljudi koji vole BiH.

Rifet Koprdža je nekoliko puta ranjavan, a tokom operacije oslobađanja Vlašića neprijateljski meci su pogodili okvir municije u njegovom prsluku i kundak puške, a jedan metak je prošao kroz kragnu košulje.

Na Ahiret je preselio kao šehid 15. juna 1995. godine, u 21. godini života, na području Nabožića (Ilijaško ratište), na dužnosti izviđača u 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi. Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.

“Ovo ti je bolan moja nahija i ja tu moram biti, bez obzira na ovo – dobaci pokazujući zavojem umotanu ruku prostrijeljenju prije desetak dana u jednoj akciji na šerićko-teslićkom ratištu. Kud me baš sad zakači kada trebamo u moj kraj – bilo je, kažu, sve što je prokomentarisao prilikom saniranja ne baš bezazlene prostrijelne rane koja ga je “odvela” na obavezno bolovanje. Iako se, čuvši za pokret, pokušao prošvercovati, vratili su ga kući, a on je, shodno svojoj odlučnosti kojom je hodio širom be-ha ratišta, dan uoči planirane akcije spakovao ranac i iz Breze gdje je trenutno živio, put pod noge i pravac Nišićka visoravan.

(—) Znaš jarane neki osjećaj me nosi, pomalo čudan, jer godinama čekam da zagazim u onu šikaru, gdje mi je buraz poginuo znaš… Moram tamo da naplatim dug… – kao da je pravdao svoj naum pominjući mi kao usput svoje rodne Kadariće.

– Eno tamo lijevo preko onih brda u koje bih želio da se vratim, ponajviše zbog babe Arifa koji eno vehne za onom svojom avlijom i jabukom zelenikom…”, zapisano je u knjizi “Sedma”, autora Taiba Terovića (izdavač “Naša riječ”, Zenica, 2006. godina, str. 356).

Ove riječi Rifet Koprdža je izrekao dan prije pogibije na području Nabožića.

“Bio je istinski heroj ovog podneblja, a njegovom smrću izgubili smo mnogo toga. Možda nije popularno reći zbog drugih boraca, ali taj borčina vrijedio je bar za deset drugih. Teško će se još jednom roditi takav”, rekao je Mensur Bliznović Ramos nakon vijesti o smrti Rifeta Koprdže (“Sedma”, autor Taib Terović).

Mjesec dana poslije, 14. jula 1995. godine, na Ahiret je u 26. godini života, u činu natporučnika, na dužnosti komandira Izviđačko-diverzantskog voda 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade, kao šehid preselio i Mensur Bliznović Ramos, na istom platou, samo kojih pedesetak metara dalje.

I Rifet Koprdža je o Ramosu govorio sa velikim poštovanjem. Govorio je da je sa Ramosom milina ići u borbu:

“Što on, bolan, ošacuje, to ti je sigurno tako. Zna čovjek svoj posao, a Bogami znamo ga i mi slušati…” (“Sedma”, str.237).

/Preuzeto sa stranice Armija Republike Bosne i Hercegovine/