U početku sam brojala, pa prestala…
U početku sam brojala, pa prestala.
Koliko sam ih skrojila do sada ne znam.
Znam da je puno.
Neko će ih i meni skrojiti. Baš po mjeri. Tamam.
Neko će i moje tijelo umotati u njih, kao što ja radim godinama već.
Tijelo u bijelo platno bez džepova, bez ukrasa. Isto za sve i po istoj cijeni. Ništa specijalno.
I onda, insan, Dunjalukom hodi nadmen i ohol, a praška je na ovom svijetu.
“Bitan”, a mrva.
Važan, a zamjenjiv.
Prolaznik samo.
U prolazu nastoji dograbiti sve što Dunjaluk nudi, materijano, a odlazi samo sa bijelim platnom. Zavadi se zbog Dunjaluka, zbog njega gazi preko drugih, radi njega nanosi nepravdu, čini zulum, pravi nered…
Robuje mu.
I na onaj svijet ode bez svega toga, materijalnog.
U ćefine stanu samo djela, ovakva ili onakva.
Nevidljiva golom dunjalučkom oku, a bitnija od statusa, ljepote, izgleda, obrazovanja, bogatstva, pozicije, računa…
O tijelu se neko pobrine i obavi sve što treba nakon što ga duša napusti.
O djelima brinemo sami.
Svako za sebe i za svoj račun.
Ahiretski.
