Teška borba sa sihrom jednog mladića

Visits: 222 Today: 1

Sve je počelo 29. marta 2020. godine. Počele su moje halucinacije, gubitak razuma, gubitak koncetracije, nepoznavanje okoline, roditelja, brata. Otišao sam sa roditeljima na posao i izašao iz auta, majka me pozvala da uđem unutar radnje, jer je bilo veoma hladno, ali sam joj rekao da mi je ovde svjež vazduh. Nakon toga poslala me je u knjižaru. Otišao sam i tada sam vidio ženu u crnom koja mi se približava i miriše me parfemom. Uveče prije spavanja sam počeo da učim zaštitne zikrove koje mi je jedan hadžija instalirao na telefonu. Nakon što sam počeo da ih učim čuo veliku lupnjavu po kući, kreću razne osobe da napadaju, toliko su udari bili jaki da se kuća tresla.

Otac mi je ponudio da jedem, ja sam odbijao i toliku sam moć dobio da sam i njega i brata od tetke bacio na krevet i velikom brzinom iskočio kroz prozor. Počeo sam toliko brzo da trčim da sam imao osjećaj da vlastitim nogama nisam dodirivao zemlju, nego da sam letio u zraku. Niko me nije uspio stići pješke, pa me je u blizini jedne prodavnice uhvatio babov prijatelj hadžija i to sa autom. Ponudio mi je da uđem auto sa njim, na šta sam pristao, jer je on bio veoma stabilna osoba i često je pod abdestom.

Nakon toga me vode kod jednog učača Kur’ana, Allah ga nagradio i uputio njegovu porodicu na pravi put. Prije toga smo bili na džumi, babo, hadžija i ja. Tada počinje jako velika lupnjava u džamiji, džamija se trese od udara i lome se vrata (ovo se odvijalo u mojoj glavi). Vratili smo se kući i opet počinjem da čujem veliku lupnjavu, koračanje.

Predveče me dovode u radnju gdje vidim majku u obliku sihirbazice sa noktima šejtana. Sutradan padam u komu i gubim se skroz. Kada se sve to izdešavalo bio sam u krevetu, nisam konzumirao niti hranu niti piće i skroz sam izgubio kontrolu nad sobom. Hitno me vode u psihijatrijsku bolnicu uz policijsku pratnju, jer sam htio da davim i ubijem majku. Nakon povratka, hitno me vode za Beograd. Dolazim u pratnji medicinskih sestara nakon hospitalnog liječenja na odjeljenju COVID 19, kada sam otpušten pod dijagnozom stupor katatonija, disocijativni poremećaj.

Saznaje se da sam 15 dana prije prijema u bolnicu počeo da pokazujem izmjene u ponašanju u vidu nepovezanog govora, agresivnosti, lutanja i prestanka komunikacije. Nedelju dana pred prijem javlja mi se otežan hod i odbijanje hrane. Tokom hospitalizacije konsultovan psihijatar klinike, uveden mi je lorazepam u terapiju. Vremenom dolazi do poboljšanja mog opšteg stanja. Budim se, pokrećem se, a sve vrijeme nekomunikativan. Počinjem da uzimam obroke, povremeno se umokrim. Nisam bio agresivan, ali sam hodao bez cilja.

Prve promjene u ponašanju su mi se pojavile prije tri mjeseca. Počeo sam slabije da se družim i komuniciram sa ukućanima. Roditelji su primijetili da sam napet i zabrinut. Puno sam vremena provodio na telefonu. Žalio sam se na bolove u nogama, rukama i predjelu pluća. Dana 31.04. majka me je u jutarnjim satima zatekla u dnevnoj sobi kako stojim i tresem se. Nisam im saopštavao razlog takvog ponašanja. Iako sam znao šta mi se dešava, nisam to mogao da izgovorim. Allahova odredba.

U daljem toku dana pomagao sam roditeljima u prodavnici i nisam komunicirao. Po povratku kući dva puta sam iskočio kroz prozor, sa prvog sprata i nisam se povrijedio. U narednih pet dana roditelji su stalno bili uz mene. Pokušavao sam da pobjegnem, u tri navrata sam pokušao da se zadavim (kaišom i kablom od slušalica), pokušao sam da se ubodem nožem. Imao sam namjeru suicida 4x, kada sam uzeo kaiš i stegao se oko vrata. Otac je skočio i prekinuo kaiš.

Oskudno sam govorio, samo u cilju zadovoljenja sopstvenih potreba, tražio bih vodu i hranu, ali ih nisam unosio. Bio sam povremeno agresivan prema članovima porodice, u par navrata ih nisam prepoznavao. “Ti nisi moja majka, otac…” Djelovao sam uplašeno, tražio da budem u društvu roditelja, žalio sam se na bolove u rukama i nogama, nemogućnost hodanja.


Nakon tog perioda pregledao me je psihijatar i uvedena mi je terapija risperidon i diazepam. Povremeno sam odbijao da uzimam terapiju, a nakon tri dana toga primljen sam u bolnicu. Zatim sam bio na neuro-klinici pod dvije vrste najjačih tableta. Tamo sam ostao mjesec dana. Gledam uplašeno, gledam gdje se nalazim i zašto sam ovdje… Nakon toga vidim svoju majku na prozoru i kreću mi suze. Tada mi obećava da će da me izvadi odatle i sutradan me vode u drugu bolnicu, kada mi uključuju još tri vrste terapije.

Nakon toga mi roditelji ukidaju terapiju na svoju ruku i počinjem da pijem učenu vodu od koje mi slijede velike reakcije: povraćanje, vidim majku u obliku majmuna, oca i sestru u obliku svinje, a brata prepoznajem u normalnom obliku. Oporavak slijedi nakon mesec dana, a nakon mesec i po, jedne večeri kada majka i ja ostajemo sami kući, počinju ruke da mi usmjeravaju u ćošku od kuće, kada se ja uvijem i kažem: “Majko, ja vidim nešto što ti ne vidiš” i sa dva nokta izvadim olovo i preko njega umotan ljepak, kada u ležećem položaju skočim u visinu i vrisnem ocu: “Izgoreše mi ruke, makni ovo od mene“.

Sutradan već kreće Allahov kader, kada sam počeo da se borim sa džinima koji mi nisu dozvoljavali da priđem sedžadi. Tada sam nastavio da se molim Allahu i počeo redovno da klanjam, svih 5 dnevnih namaza uz Allahovu pomoć. Allah me je na ovaj način počastvovao islamom. Imam 19 godina.

Moja poruka: Narode, vratite se islamu i budite zahvalni Allahu na svakoj situaciji! n-um