ŠVERC NAFTOM POSTAO NAJUNOSNIJI BIZNIS RUSKIH ČUVARA MIRA U BIH
Ruski vojnici, kakve smo ih upoznali u Bosni i Hercegovini
Šverc naftom postao najunosniji biznis ruskih čuvara mira u BiH, na kome su hajrovali i Rusi, ali i oni koji su naftu kupovali.
Piše: Almasa Hadžić
Ko su i kakvi su ruski vojnici, kakvog karaktera i sklonosti, mi u Bosni i Hercegovoni smo imali priliku upoznati ih u raznim situacijama.
Nastranu oni koji su se, kao dobrovoljci, s početka agresije na našu zemlju, pridružili snagama zločinca Mladića, a koje smo upoznali kao pljačkaše, silovatelje, ubice.
Među njima, osim klasičnih kriminalaca, ispostavit će se kasnije, bilo je i visoko obučenih oficira Ruske armije u penziji.
U BiH su stizali sa pripadnicima paravojnih jedinica iz Srbije, od kojih su se mnogi kasnije pridružili VRS gdje su pojedini ostali i nakon agresije.
Jednom broju njih je tadašnja vlast u entitetu Rs dodjeljivala bošnjačka imanja i kuće na području Milića, Bratunca, Vlasenice, da bi se, nakon početka procesa povratka, većina, skoro preko noći, odlučila na povratak u svoju zemlju.
Za razliku od tog vremena, pripadnike zvanične ruske armije imali smo priliku upoznati u periodu 1996.-1999. godine, kada su, u sklopu međunarodnih mirovnih snaga stigli u BiH, gdje se njihov kombinirani bataljon vazdušno-desantnih snaga smjestio u vojnu bazu u Ugljeviku.
Uglavnom, držali su na oku entitetske linije razdvajanja, patrolirali Zvornikom, selima u zoni Majevice, oko Teočaka i dalje.
Za razliku od vojnika iz NATO kontigenta, ovi ruski, predstavljali su klasičnu „vojnu sirotinju“ koja se nerjetko ogledala u iznošenim i poderanim uniformama, obući i drugoj opremi koja je više pristajala čuvarima seoskih lovišta, nego li pripadnicima armije svjetske vojne sile kakva je Rusija.
Jedino čega su imali u izobilju, bila je nafta. Za šteku cigareta „marlboro“ kod Rusa, naravno „ispod ruke“ moglo se dobiti i 200 litara nafte.
Dobro ste čuli – 200 litara nafte.
Šverc naftom za tadašnje njemačke marke bio je itekako unosan biznis pojedinih ruskih vojnika, a koji se, opet, odvijao pod budnim okom njihovih oficira s kojima su djelili ćar.
Kada je počeo povratak u sela u okolini Zvornika, ruski vojnici, bili su apsolutno na strani paljanske politike.
Još danas se pamti njihovo naguravanje sa mještanima Jusića kada su pokušali spriječiti njihov ulazak u ovo selo.
Kako je vrijeme prolazilo i povratak u Podrinje nezaustavljivo krenuo, rahmetli Fadil Banjanović Bracika je, kako je nerjetko govorio „vrlo brzo proučio psihologiju Rusa“, te počeo primjenjivati taktiku podmićivanja, kojoj je malo koji ruski vojnik mogao odoljeti.
One koji se u „kriznim situacijama“ kakve su dolazak građevinskog materijala i raznih vrsta drugih roba, u sela, nađu na terenu, Bracika bi brzo snadbio cigarama, sudžukom, alkoholom, gurnuo im u džep po koju stotinu maraka i tako im odvratio pažnju od njegovih aktivnosti. Njegova logika je bila da „podmiri Ruse“ da mu ne smetaju dok on obnavlja sela, a to što on njima da, govorio bi „namirit će Suljo i Adil“ njegova braća koja su radila u Austriji.
Bilo je to vrijeme kad je šverc naftom postao najunosniji biznis ruskih čuvara mira u BiH, na kome su hajrovali i Rusi, ali i oni koji su naftu kupovali.
Mahom, bile su to građevinske firme i iz Federacije i iz Rs, koje su tada radile na obnovi kuća u bošnjačkim selima u Podrinju.
Jedan od poslijeratnih vlasnika noćnog kluba na području Tuzlanskog kantona, ispričao nam je kako su mu u klub redovno navraćali ruski vojnici iz Ugljevika.
„Kad se napiju pričaju i šta treba i šta ne treba, ne gledajući da li ih neko sluša ili ne. Za tadašnje njemačke marke, nudili su i zaduženo oružje, nudili sve što su imali u bazi u kojoj su živjeli.
Nafte ste mogli kupi do džaba. Znam da su neki, za novac koji bi zaradili preprodajom, po Zvorniku kupovali ukradena vozila i otpremali ih u Rusiju“, ispričao nam je naš sagovornik objašnjavajući karakter ruskih vojnika, koji se, po njemu, danas ne razlikuju mnogo od onih koji su svojevremeno dolazili u njegov klub.
Svoje tvrdnje naš sagovornik temelji na informacijama koje dobija od od svojih prijatelja koji godinama žive u Ukrajini i svakodnevno mu šalju informacije o tome kako se ponašaju pripadnici ruske armije u gradovima u koje silom ulaze.
U junu 1997. godine grupa novinara našla se na vojnom poligonu u Glamoču gdje se održavala zajednička vojna vježba ruskih i NATO snaga.
Iako smo ljubazno dočekani od strane ruskih vojnika i njihove komande, general Grahnjov (mislim da se tako zvao) koji je bio jedan od glavnih zapovjednika vježbe, teško je pristao da se fotografiše s novinarima.
Neki su kao razlog za njegovo ustezanje da stane pred kamere i fotoobjektive bh. medija, u šali, vidjeli u običnim, crnim, dijelom poderanim cipelama koje je general imao na nogama piše
