Sultan koji je obistinio Poslanikovu “radnosnu vijest” o osvajanju Istanbula

Sultan-Fatih Mehmed-han, vladar koji je sjedinio junaštvo sa čašću i iman sa tehnikom, koji je viteštvo uzeo od svojih predaka, koji je kulturu vladanja i svojstva zapovijedanja naučio od svoga oca, sultana Murad-hana II, pored ovih osobina i u svijetu nauke zauzima jedno veliko mjesto. Sultan-Fatih, čovjek koji je sjedinio sablju sa perom i bio zapovjednik vojske iluma i znanja, prije svega u svom drugom periodu mladosti koji je proveo u Manisi, pohađao je dersove najvećih alima toga vremena, učio je matematiku, filozofiju i geografiju. Rođen je na današnji dan, 30. marta 1432.

RADOSNA VIJEST O OSVAJANJU ISTANBULA

Tokom historije, posebno za muslimane, Istanbul je predstavljao centralnu želju kada su osvajanja u pitanju. Najveći razlog za to je bilo Resulullahovo obznanjivanje radosne vijesti, kroz hadis-i šerif, vezane za osvajanje Istanbula. Svi islamski zapovjednici su željeli osvojiti Istanbul i uzeti ovaj mubarek muštuluk, baš kao da su se takmičili da oni budu ti ljudi o kojima je Resulullah, s.a.w.s., rekao: “Istanbul će se sigurno osvojiti! Divan li je zapovjednik koji ga osvoji i divni li su njegovi vojnici!”

Historijski događaji i pouzdani islamski izvori (posebno hadiske zbirke) iznose da je ovaj hadis-i šerif vjerodostojan. Pojedinci koji negiraju ovaj hadis, koji zauzima mjesto u mnogim pouzdanim hadiskim zbirkama, iznose da je nemoguće da bilo koja osoba iznosi vijesti o budućnosti. A, zapravo, za one koji znaju osobine poslanstva, i to još Poslanika ahir-i zemana, i koji vjeruju u ovaj hadis-i šerif, ovakve riječi negiranja ne mogu biti predmet rasprave. Ovaj hadis-i šerif nalazi se u jednom od važnijih izvora hadisa, u “Musnedu” imama Ahmeda ibn Hanbela, u Hakimovom “Mustedreku”, u “Džami’u’-sagiru” i u još nekim hadiskim zbirkama.

Još od vremena Osman-gazije, po kojem je osmanska država dobila ime, njegove riječi: “Uzmi Istanbul, napravi đulistan!” koje su zabilježene u mnogim izvorima, usmjerile su pažnju svih sultana što nakon njega dođoše, na ovaj izuzetni grad. Osim toga, i Fatihov otac, sultan Murad-han, svome sinu Mehmedu je oporučio: – Sine, uzmi Istanbul!

Tako, sakupivši sve snage, Jildirim Bajezid-han, Musa Čelebi, sultan Murad-han II i sultan-Fatih Mehmed-han nastojali su da zauzmu ovaj grad. Fatihov otac, sultan Murad-han II, nije mogao prijeći iz Gelibolua u Rumeliju kada je s vojskom išao u bitku na Varni zato što su križari zatvorili Čanakkale moreuz. Ovaj put je sultan Murad-han za svakog vojnika platio po jedan zlatnik Mlečanima i tako preko istanbulskog moreuza uspio prijeći na suprotnu stranu. Za Osmanlije je bilo veoma važno da se ovo pitanje moreuza što prije riješi. Put uspješnog stajanja na oba kontinenta prolazio je preko mogućnosti brzog kretanja sa jedne na drugu stranu. Zaista, bilo je veoma teško prijeći preko moreuza kada bi u Anadoliji ili Rumeliji izbili iznenadni neredi.

Još jedno od veoma važnih pitanja, zbog kojih je trebalo osvojiti ovaj grad, nesumnjivo je to što je političku i vojnu upravu trebalo oformiti na oba kontinenta i staviti je pod kontrolu. Zato je bilo potrebno što prije srušiti ovo gnijezdo smutnje, koje se nalazilo upravo između dva kontinenta. Jednom riječju, Bizant je za Osmanlije predstavljao jednu posebnu brigu. Zbog svojih intriga, Bizant ni jednog trenutka ne ostavi Osmanlije na miru! Ne ispoštova niti jedan dogovor! Sporazume koje napraviše u trenucima kada su Osmanlije bili snažni, bez ikakvog oklijevanja su kršili čim bi osjetili da su Osmanlije oslabili. Eto, zbog toga je Istanbul morao biti osvojen; glavobolja zvana Bizant morala je nestati.

SULTANU SE NIJE OTVORILA KAPIJA

Fatih sultan Mehmed-han je volio posjećivati dobre Allahove robove, da uzima njihovu dovu i da osjeti njihov napredak i bereket. Jednom je otišao u posjetu evliji toga vremena, Vefau iz Konje. Nikada prije nije vidio ovu čuvenu ličnost, i lično je otišao do njegove kapije. Zatražio je dozvolu da uđe unutra, međutim, šejh Ebu’l Vefa nije dozvolio da ga posjeti Padišah. Kapija ovog neobičnog derviša se nije otvorila i veliki padišah, koji je topovima srušio zidine Bizanta, okrenu se i ode. Bio je tužan, izgledalo je da će svakog trena zaplakati. Na drugoj strani, učenici upitaše svoga šejha, iz čijih su se očiju slivale suze: – Zašto ne prihvati Padišaha? I ti i on ste se rastužili… Šejh Vefa im odgovori: – Pravo govorite, ali vjerujem da su moja ljubav prema njemu i njegova potreba prema meni dovoljno veliki da učine da obojica ne zaboravimo naše istinske dužnosti. Naše prijateljstvo i naš razgovor trebao je biti uzrok nezavrašavanju poslova mnogih insana. Jeste li sada razumjeli zašto ne primam Sultana?

NAJPRIJE UĐITE NA ISPIT

Sultan-Fatih Mehmed-han zemlje koje je osvojio nije prepuštao svome halu, već je radio na njihovoj izgradnji. Nakon osvajanja Istanbula, dok se vraćao u Edirne, sinu Bajezidu naredio je da sagradi jedan dvorac. Nešto kasnije, 1456. godine, sagrađeni su Ejjub-sultan džamija, turbe, medresa, imaret i hamam. Osam crkava preuređeno je u medrese. Pored džamije, koju je sagradio 1470. godine, a koja nosi njegovo ime, osnovao je čuvene Sahn-i seman medrese. U trenucima kada su medrese otvorene, velikan Fatih je poželio da se u tom kompleksu odvoji jedna soba za njega. Međutim, tamošnji muderrisi su mu rekli da, ukoliko želi da ima jednu sobu u medresi, najprije mora ući na ispit, mora postati asistent i u željenoj naučnoj disciplini uraditi rad i dati neko djelo kako bi nakon toga dostigao nivo muderrisa, pa bi tek tada stekao pravo na mjesto u ovom ognjištu nauke. Fatih sultan Mehmed-han, nakon što ispuni sve uvjete koje mu postaviše muderrisi, postade vlasnik odaje u Sahn-i seman medresi.

HAZRETI AKŠEMSEDDIN

Akšemseddin, učitelj Fatih-sultana Mehmed-hana, bio je veliki čovjek koji je posjedovao veliko znanje. Njegovo pravo ime je šejh Muhammed b. Hamza. Rođen je u Šamu 1389. godine. U sedmoj godini života naučio je napamet Kur’an-i kerim. Svoje obrazovanje upotpunio je u Osmandžiku. Postao je muderris u medresi koja se nalazila u istom gradu. Ljubav prema tesavvufu učinila je da se odrekne muderisluka i da krene u potragu za čistim muršidom. U to vrijeme, u Anadoliji je živio hadži Bajram Veli, koji se nalazio na iršad makamu. Pojedine svoje učenike hadži Bajram Veli je upošljavao na njivi, te zbog toga Akšemseddin nije želio da ide kod njega. Kada je čuo za ugled šejhova u arapskim predjelima, krenuo je ka njima. Međutim, u trenucima boravka u Halepu, sanjao je jedan san u kojem je vidio kako mu na vrat postavljaju lanac, silom ga odvode i ostavljaju ga u Ankari ispred kapije hadži Bajram Velijinog dergjaha. Kada je pogledao, vidio je da se drugi kraj lanca nalazi upravo u ruci ovog velikog šejha.47 Zbog toga je Akšemseddin odmah napustio Halep i došao u Ankaru. S druge strane, pak, hadži Bajram Veli mu ne ukaza naročitu pažnju. Nakon što duže vremena provede na ovome mjestu, hadži Bajram Veli je krenuo sa njegovim duhovnim odgojem. Jednog dana mu je rekao: – Ovako se dočekuje musafir kojeg dovedu na lancu.

Akšemseddin je uzeo dozvolu za iršad od svoga šejha i, došavši u Edirne, srete se sa sultanom Murad-hanom II. Izvjesno vrijeme proveo je u sohbetu sa njim. Nakon dolaska hadži Bajrama Velija u Edirne, postao je učitelj i odgajatelj sultan-Fatiha Mehmed-hana. U toku opsade Istanbula, Akšemseddin je osmanskim vojnicima bio veliki izvor morala i duhovnosti. Nakon osvajanja pokazao je keramet kojim se otkrio kabur hazreti Ebu Ejjuba el-Ensarija, r.a. Kako na polju islamskih nauka, tako i na polju medicine, Akšemseddin je imao mnogobrojna otkrića neviđena do toga vremena. Napisao je djela o mnogim pitanjima od kojih su neka: Nuriyye, veoma važno djelo o tesavvufu i tarikatu, Def’i matain, djelo o raznim islamskim pitanjima, Risale-i zikrullah, Šerh-i Risale-i Hadži Bayram Veli, Makamat-i evliya, Yelhis-u def’i matain, Maddetu’l-hayat, medicinsko djelo, i dr.

Hazreti Akšemseddin je na polju medicine uveo mnoge novine. U svome djelu Maddetu’l-hayat” kazuje sljedeće: – Allahovom pomoću, Njegovom snagom suđeno mi je da pronađem lijek za 2.000 bolesti i tako sam sa ovim siromašnim otkrićem dostigao veliki nimet. Hazreti Akšemseddin se nalazi na čelu ljekara koji se bave ispitivanjem uzroka bolesti. On je prvi na svijetu koji je otkrio mikrob, uzrok bolesti. U djelu Ma-i kibrit-i šerif spominje lijekove koji su dobri za liječenje tridest i tri bolesti. Jedna od kćerki sultan-Fatiha Mehmed-hana teško se razboljela, tako da su ljekari bili izgubili svaku nadu. Kao posljednji pokušaj, obratili su se Akšemseddinu. Pomoću lijeka kojeg joj je napravio, Sultanova kćer je ozdravila. Hazreti Akšemseddin je preselio na Ahiret 1458. godine. Kabur mu se nalazi u Gojnuku.

AKŠEMSUDDINOVO PISMO SULTAN-FATIHU MEHMED-HANU

Uprošćeni sadržaj pisma, kojeg je Akšemseddin poslao sultan-Fatihu nakon neuspjeha osmanske flote tokom osvajanja Istanbula, a u kojem traži da se otkloni razočarenje kojim je zahvaćena vojska i da se kazne oni koji su uzrok takvom stanju i u kojem ponovo ponavlja radosnu vijest o osvajanju, glasi:

– Huve’l-Muizzu’n-Nasir, Nakon selama i hajirli dova; ovaj događaj nastao je zbog pripadnika flote, donio je u srca veliku tugu i razočarenje. Pojavila se prilika i ona se otela iz ruke. Jedno pokazuje tvoj trud za vjeru, a drugo grešku tvoje odluke. I još: Dova i muštuluk jednog slabog roba kao što sam ja ne mogu biti prihvaćeni zato što postoji mnogo razloga za njihovo neprihvatanje. Prema tome, ne olakšavaj i ne ispoljavaj mehkoću! Ovo dobro istraži i pronađi od koga su potekli ova šteta i ovaj neuspjeh! Potrebna je kazna poput smjenjivanja, poput žestokog prijekora! Ako se kazna ne izvrši, jednog dana, kada se bude napadala tvrđava i popunjavao rov, ispoljit će se hlabavost i neodlučnost. Od takvih boraca je malo onih koji radi Allaha žrtvuju svoje živote. Da ugledaju kakav plijen, svoje duše bi zbog dunjaluka bacili u vatru. Ono što se želi jeste da radiš iskazujući ozbiljnost i upornost i da ovakve poslove dodjeljuješ onima koji imaju malo merhameta i tolerancije. Allahu Teala kaže: “O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog! Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on boravište.” Jednog dana obratismo se veličanstvenom Kur’anu, i shodno išaretu hazreti Džafera Sadika, došao je ovaj ajet: “Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehennemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti, dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna.” A sada treba reći: “Nije musliman onaj koji ne ide naprijed, već je munafik koji će biti zajedno sa nevjernicima u džehennemskom azabu.” Potrebno je raditi snažno! Uloži napor da rezultat ne bude ponižavajući! Možda ćemo, uz Allahovu dozvolu, dostići radost i pobjedu. Amin! El-Hukmlillah. Potrebno je samo da u tom radu i gajretu rob uradi onoliko koliko može. Ovo je sunnet Resulullaha, s.a.w.s., i njegovih ashaba.

Hvala Allahu, obasuo nas je mnogim milostima i dao nam mnoge bešarete koji dugo vremena ne bijahu viđeni. Desila se potpuna utjeha. I ove riječi mi kazasmo zato što te volimo. Ni u kom slučaju ih ne smatraj praznim.”

SULTAN-FATIH MEHMED-HAN I NAUKA

Sultan-Fatih Mehmed-han, vladar koji je sjedinio junaštvo sa čašću i iman sa tehnikom, koji je viteštvo uzeo od svojih predaka, koji je kulturu vladanja i svojstva zapovijedanja naučio od svoga oca, sultana Murad-hana II, pored ovih osobina i u svijetu nauke zauzima jedno veliko mjesto. Sultan-Fatih, čovjek koji je sjedinio sablju sa perom i bio zapovjednik vojske iluma i znanja, prije svega u svom drugom periodu mladosti koji je proveo u Manisi, pohađao je dersove najvećih alima toga vremena, učio je matematiku, filozofiju i geografiju.

Arapski i perzijski jezik naučio je poput maternjeg, a još je radio na latinskom, grčkom i bosanskom jeziku. Naučio je historiju i vojne vještine i izučavao specifičnosti vladavine velikih insana koji su živjeli prije njega. Nije oklijevao da naučnu spoznaju, koja je sazrijela u njegovoj osobi, proširi do svakog ćoška svoje države. Nakon osvajanja Istanbula, osam crkava preuredio je u medrese. Otvorio je medrese Zejrek i Ajasofija. Godine 1470., u sastavu svoje džamije izgradio je čuvene Semanije medrese koje su imale status vakufa. Ovih osam medresa, koje su napravljene ispred široke avlije Fatihdžamije, bile su svojevrsni univerzitet toga vremena. Učenici su ovdje učili i stanovali ne plaćajući pritom nikakvu nadoknadu. Sultan-Fatih Mehmed-han je lično obilazio noću učenike i davao im podstrek na nauku. Također je reorganizovao i Enderun mekteb koji je imao veoma veliku važnost u odgoju državnika i obezbijedio odgajanje učenih i specijalizovanih ljudi za određene državne poslove. Učio je od najvećih alima to ga doba, prisustvovao njihovim naučnim raspravama, štaviše, o pojedinim pitanjima i sam je iznosio svoje mišljenje i tako s vremena na vrijeme dokazivao umješnost u nauci.

Molla Husrev podučavao ga je fikhu, Molla Gurani akaidu, a Molla Jegan i Hizir-beg Čelebi tefsiru; teologiji ga je učio Hodža-zade, a matematici Ali Kušću. Prema nauci je ispoljavao veliku želju, a prema učenjaku poštovanje, gdje god da je živio neki učenjak, čim bi čuo za njega, odmah bi ga uz velike počasti dovodio u osmansku zemlju.

Kao što je Ali Kušćuju, kojeg je iz predjela Azerbejdžana pozvao u Istanbul, za svaki konak davao po hiljadu akči, isto tako, postavio ga je za muderrisa u Ajasofija-medresi za mjesečnu nadoknadu u iznosu od 6.000 akči. Sultan-Fatih Mehmed-han je Molla Džamiju, koji je 1472. godine išao na hadždž, poslao hodžu Ataullaha Kirmanija posredstvom kojeg ga je pozvao u Istanbul. Pritom mu je kao poklon za put poslao pet hiljada zlatnika. Prema Akšemseddinu je imao posebno poštovanje. Sultan-Fatih Mehmed-han je uživao u naučnim raspravama. Tako je jednom prisustvovao raspravi između Hodža-zadea i Molla Zejreka, koja je trajala sedam dana. Ovladavši istovremeno tehničkim i društvenim naukama, sultan-Fatih je svoju državu doveo u stanje najjače države na svijetu. Veoma je veliki broj naučnika koji su živjeli u njegovo vrijeme. Samo se u djelu Šakajiku’n-numanije fi ulemai ’d-Devletil-Osmanije spominje više od devedeset alima i njihovih djela. Astronomija, matematika, aktivnost na polju inženjeringa, izum ratnog oruđa, među tadašnjim svjetskim državama, nalazili su se na najvišem nivou.

GENERACIJA KOJA JE SVOJE POTOMKE ŽRTVOVALA ZARAD OČUVANJA DRŽAVNOGA PORETKA

U dunjalučkoj historiji nije poznat ni jedan vladar, ili vladarska porodica, koji je zarad tuđih interesa žrtvovao svoj evlad. Ova požrtvovanost pripada jedino osmanskim sultanima i, izuzev njih, takvo nešto nije viđeno ni kod koga drugog. Ima onih koji, tretirajući na neozbiljan način ovo pitanje, prikazuju osmanske sultane poput kakvih zločinaca. A zapravo, kada se ovaj slučaj podobro razmotri, vidi se da su pred jednim sultanom, koji ne pravi razliku između svog naroda i rođenog evlada, jednaki njegovi podanici koji se nalaze pod njegovom upravom i njegova djeca.

Koliku god da je vrijednost za sultan-Fatiha Mehmed-hana imao Džem-sultan, istu toliku vrijednost imao je i sin nekog Ahmed-age koji je živio u zabiti Anadolije. Slučaj “ubijanja brata zarad očuvanja svjetskog poretka” u historiji Osmanlija predstavlja pitanje o kojem se najviše raspravljalo i koje se još uvijek, od strane određenih krugova, iskrivljuje i nakaradno prikazuje. Osmanska porodica upravljala je državom iz jedne ruke, dok su ostale turske države svoju teritoriju dijelile među muškim potomcima porodice. Zato što su Seldžuci svoju zemlju dijelili među sinovima, u Anadoliji se nisu mogli održati više od dvije stotine godina i, najzad, potpuno su izbrisani sa historijske pozornice.

S druge strane, pak, Osmanska država ostala je na nogama 641 godinu. Historijski događaji ocjenjuju se shodno uvjetima i vremenu u kojem su se dešavali; u suprotnom, svaki komentar biva krajnje pogrešan. Danas, kao odgovor na ovo diskutabilno pitanje, postoje djela za koja kažemo da su izvor iz prve ruke u kojima su objašnjeni uzroci ovih događaja.

Sultan-Fatih Mehmed-hanova Kanunnama o uređenju predstavlja dokument u kojem se pitanje pogubljenja brata prvi put zvanično spominje. U njoj se o ovome kaže:

– Kojem god od mojih evlada bude suđen sultanat, dozvoljeno mu je da zbog očuvanja državnog poretka ubije svoju braću! Čak je i većina uleme to dozvolila. Mogu to da urade!

Rasprave u vezi sa vjerodostojnošću ove Fatihove kanun-name, koje su vođene posljednjih godina, privedene su kraju jer se dokazalo da je u potpunosti istinita.

U pogledu predaje sultanata osmanski vladari u prvo vrijeme nisu postavili određeno pravilo kojim bi to bilo regulisano. Ustoličenje onih koji su dolazili nakon prvih sultana odvijalo se putem oporuke ili odabirom od strane tadašnjih velikana. I pored toga što je sultan-Fatih Mehmed-han u vezi sa sultanatom stavio i ovu tačku u svojoj kanun-nami, Džem-sultan, tvrdeći da ima pravo na sultanat, ušao je u velike sukobe protiv svoga brata i tako godinama nanosio probleme Osmanskoj državi.

Sukobivši se sa sultanom Bajezid-hanom II, bio je uzrok smrti mnogobrojnih insana. Sukobi dvojice braće, Selima i Bajezida, sinova tada još uvijek živog Kanuni-sultana Sulejman-hana, i pogibija mnogih evlada ovog vatana, koja je nastala kao rezultat sukoba njihovih vojski, predstavljaju historijske događaje i ne mogu se poreći

Ustanci Osman-gazijinog amidže u vrijeme Osman-gazijine vladavine, zatim Savdži-bega u vrijeme sultana Murad-hana I, princa Duzmedže Mustafe protiv Čelebi Mehmeda, a kasnije i protiv sultana Murad-hana II, primorali su osmansku porodicu da u vezi sa ovim preduzme određene mjere. Zbog svađe među prinčevima država je svakog trena bila suočena sa opasnošću od podjele. Znajući dobro za problem princa Mustafe, koji se pobunio još dok mu je otac bio živ, sultan-Fatih Mehmed-han je u svome zakoniku uvrstio jednu takvu tačku, i to nije uradio zbog strasti za vladavinom već sa željom da spriječi sva djelovanja usmjerena na rušenje državnog poretka.

U islamskom pravu stoji:
– Da bi se spriječila opća šteta, pribjegava se šteti pojedinca;
– Teška šteta otklanja se najlakšom štetom;
– Prilikom izbijanja dvije smutnje, birajući manju, radi se na otklanjanju veće;
– Otklanjanje zla bolje je od ostvarivanja koristi.

Shodno ovim pravilima, naspram onih prinčeva ili drugih pripadnika porodice koji tvrde da imaju pravo na sultanat, birajući opću korist, korist naroda, data je dozvola za njihovo pogubljenje. Također je i ubistvo onih koji predstavljaju uzrok, za islamsku državu, razarujećem fitneluku, ozakonjeno i kur’anskim ajetom:
“I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja!…”

U islamskoj vjeri strogo je zabranjeno proizvoditi fitneluk ili mu biti povod jer se fitna širi shodno vremenu i kretanjima u društvu. U mnogim Resulullahovim hadisima u vezi sa ovim pitanjem dato je znanje i pojašnjenje. Tumačiti ovu žrtvu osmanskih vladara kao jednu prostu borbu za sultanatom predstavlja krajnje pogrešan pristup ovom problemu.

Da su i oni, kao što je to ranije bio slučaj, svoju zemlju dijelili među nasljednicima vladara i da je svaki od njih zasebno vladao svojim dijelom, niti bi se moglo ostvariti jedinstvo Anadolije, niti bi se mogla oformiti jaka osmanska država koja će stati naspram Bizantije i hrišćanskog svijeta. Zato što bizantijski i evropski intriganti, koji su dokraja koristili sve ukazane im šanse, vojskama nisu mogli poraziti osmansku državu, proglašavali su ljude, poput Duzmedže Mustafe, za nasljednike osmanskog prijestolja i tako radili na njegovoj podjeli i uništenju.

Ako se razmisli o tome da su osmanski sultani, na putu bivanja jedinim hizmećarom vjere kojoj su pripadali, na svojim plećima osjećali ulogu zaštitnika svih muslimana i da su to i ostvarivali, postaje jasno da ova borba nije nikakva emotivna borba za sultanatom, već da je to broba za širenje Allahove vjere. Oni koji osmansku državu ne žele vidjeti kao jednu islamsku državu, ovu borbu za prijestoljem poistovjećuju sa riječju “ubistvo”, tako da se namjere u jednom takvom pokušaju objašnjavanja u svakom slučaju ne mogu okarakterisati dobrim. Pojedinim istraživačima, onima koji osmanske vladare, ljude koji svjesno ni mrava ne bi zgazili, prikazuju kao zlikovce, ne pada na pamet da zaštite krv hiljade ljudi koju je Džem-sultan prolio napredujući protiv Bajezid-hana II kod Burse.

Da su osmanski sultani išli putem zaštite samo svojih života, ne bi upadali u borbene mejdane sa željom da postanu šehidi, već bi po svaku cijenu preduzimali mjere zaštite svojih života. Cijeli svijet zna da je sultan Murad-han I, poželivši da postane šehid, izišao na kosovski mejdan i da je ovaj veliki sultan žrtvovao svoga sina Savdži-bega ne zarad svoga nefsa, već za dobrobit svoga naroda. Oni koji sultane okrivljuju da su ubice svoje braće, također kritikuju i slučaj hapšenja i nadzora prinčeva.

Osmanska država, koja je nakon bitke za Ankaru prošla kroz period dvovlašća, tek nakon deset godina borbe dostigla je političku stabilnost. Džem-sultan, napustivši svoju zemlju, sklonio se u Evropu, vječitom i ljutom neprijatelju Osmanlija. Princ Bajezid, još dok mu je otac bio živ, sukobio se sa svojim bratom i vojske jedne države doveo jedne protiv drugih. I pored toga, otac mu je dva puta oprostio, nakon čega je on pobjegao u Iran.

Sve ove činjenice nalaze se u kranje vjerodostojnim izvorima i na vidjelo iznose da sultani nisu bili ubice, već da su posezali za ovakvim mjerma radi koristi svojih zemalja i islamskog ummeta. U trenucima formiranja osmanskog begluka, anadolski begluci nalazili su se u lošem stanju zbog svađa oko prijestolja i unutarnjih ratova. U svim beglucima, a prije svega kod Ajdinogullara, nije manjkalo ovakvih svađa oko vlasti. Bilo je potrebno u korijenu riješiti problem koji bi poljuljao snagu i cjelovitost države, koji bi prolio krv na hiljade nedužnih insana i koji bi, na kraju, bio razlog rušenja države. Eto, Osmanlije su to uradile…

IZVOR: Omer Faruk Yılmaz, ZLATNE STRANICE OSMANSKE HISTORIJE (OSMANLI TARIHI’NDEN ALTIN SAYFALAR), s turskog na bosanski preveo Avdija Salković, Dobra knjiga – Sarajevo, 2020. PRENOSI SVJETLO-DUNJALUKA