SULJO KERANOVIĆ: ‘KAD GOD BIH JE POSJETIO REKLA BI DA SAM ISTI NJEN EDO’

Fotografija na kojoj je mladić Suljo Keranović i srebrenička majka, obišla je 2018. godine cijeli svijet. No, to nije obična fotografija. Kada je bolje pogledate, vidjet ćete emocije. Velike emocije. Tugu i bol. Srebrenička majka Begija Gabeljić sa fotografije, u Sulji je vidjela svog rahmetli sina koji je ubijen tokom genocida u Srebrenici.

Suljo Keranović, rođeni je Cazinjanin. U Cazinu je završio osnovnu školu te gimnaziju, te diplomirao Socijalni rad na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje je trenutno na drugoj, završnoj, godini master ciklusa na odsjeku za Socijalni rad.

Njegova priča nesvakidašnja je, te prepuna snage, motivacije, borbe, a ona je nekako najvažnija u životu. Naime, on je rođen bez ekstremiteta lijeve ruke. Suljo je za portal Hanuma.ba pričao o mnogim životnim trenucima, a dotakli smo se emotivnog susreta sa srebreničkom majkom Begijom Gabeljić u Potočarima.

Susret sa majkom Srebrenice, bol, suze…

Naime, ovog mladića bh. javnost pobliže je upoznala 2018. godine nakon fotografije koja je sasvim slučajno, nastala tokom ulaska učesnika biciklističkog maratona u kompleks Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica. Maraton je organizovan iz Cazina, a učesnici su pristigli 10. jula, dan uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.

U jedonom trenutku, njemu je prišla jedna majke Srebrenice koja je tokom genocida izgubila sina, a ono što je uslijedilo, kaže, pamtit će cijeli život.

Sulju smo zamolili da za čitaoce portala Hanuma.ba opiše taj trenutak, te kakav osjećaj su u njemu probudile riječi te majke i šta mu je ta majka kazala.

Kada sam po dolasku u Potočare ušao u Memorijalni centar, stojeći pored spomenika na kom piše „Srebrenica juli 1995“ i razmišljajući o svemu što vidim, o svim tim nišanima, prišla mi je jedna majka iza leđa s riječima, koje ja u tom trenutku dok sam još razmišljao, nisam najbolje razumio, te sam mislio da traži nekoga, zamolio sam je da mi ponovi na šta me je ona upitala „sine mogu li se ja sa tobom uslikati, isti si moj sin, toliki je on bio kad je otišao u šumu 11.jula i još se nije vratio“. U tom trenutku nisam znao šta da učinim, samo sam je jako zagrlio i osjetio neopisivu bol i tugu te se zapitao kako li je sad njoj koja nakon toliko godina vidi insana slična svom djetetu.
Nakon što smo se slikali ona je otišla prema spomeniku s natpisima imena ubijenih srebreničana, a i ja sam morao da idem kako bih se presvukao i spakovao stvari za nazad, no od trenutka kada smo se sreli pa svu tu večer i narednih nekoliko dana ta majka mi je bila u glavi, dugo sam razmišljao o njoj i nakon nekoliko dana odlučio da ju potražim,” ističe Suljo za naš portal.

Pitali smo ga da li je saznao ime ove majke, te da li je uspio stupiti u kontakt sa njom.

Objavio sam sliku sa majkom uz opis da ju tražim te da su mi potrebni bilo kakvi podaci o njoj kako bih je posjetio. Uskoro nakon objavljivanja slike dobio sam mnogo poruka u inboks gdje su mi se javljale razne osobe s informacijama o majki. Napokon sam došao do informacija i stupio u kontakt sa njom, dogovorili smo se za ponovni susret, te nakon tri godine od našeg prvog susreta, mi smo i dalje u kontaktu, te ju posjetim svaki put kada sam to u mogućnosti. Kad god bih je posjetio rekla bi da sam isti njen Edo i onda bi se u isto vrijeme tužno i radosno osmjehnula. Taj osmijeh za mene nema cijenu”, govori nam Suljo.
Biciklističke maratone vozim od 2013. godine…

Biciklističke maratone Suljo vozi iz Cazina za Srebrenicu u danima kada se obilježava godišnjica genocida. Sulju smo pitali, kako je naučio voziti biciklo jednom rukom i kako je sve počelo, te smo ga zamolili da nam kaže odakle ideja da vozi maraton za Srebrenicu, koliko godina već vozi maraton, te koliko kilometara ukupno pređe na svom putu.

Voziti biciklo sam naučio još kao mali. Prvo sam vozio biciklo sa pomoćnim točkovima a kasnije sam sām odlučio da pokušam voziti bez pomoćnih točkova. Sjećam se da sam tada mnogo puta pao sa bicikla, i tako sve dok nisam uspostavio ravnotežu, kasnije je to išlo veoma lahko.
Biciklistički maraton Cazin – Bihać – Srebrenica pod sloganom „Da se ne zaboravi i ne ponovi“ vozim od 2013.godine, te sam do sad odvozio sedam maratona u dužini od 500km. Prošle godine, nažalost, zbog korona virusa i odsustva van države nisam bio u mogućnosti da odvozim maraton, no nadam se da ću ove godine biti u mogućnosti kako bih odvozio i osmi maraton.

Ideja za maraton javila se nekoliko godina ranije prije mog prvog odvoženog maratona, kada sam tako prateći putem tv-a 11. jula dženazu u Srebrenici čuo kako su biciklisti koji su vozili Biciklistički maraton Bihać – Srebrenica, noć ranije sretno stigli u Potočare, pa sam odlučio da se o tome malo više raspitam. Nakon što sam doznao više informacija o maratonu i tako godina za godinom, sve sam više želio učestvovati u tom maratonu. Početkom 2013.godine na Izboru najboljeg sportiste na Unsko-sanskom Kantonu, dobio sam priznanje za najperspektivnijeg sportistu iz kategorije osoba s invaliditetom, te me je najstarija sestra odlučila nagraditi za to priznanje nekim poklonom po mojoj želji. S obzirom da sam htio odvoziti maraton i da nisam imao toliko dobro biciklo koje bi uspješno podnijelo taj put, odlučio sam da to bude bicikl, koji mi je sestra i poklonila, te je i tako sve počelo”, ističe.

Sama činjenica da se maraton vozi od Bihaća do Srebrenice, dakle s jednog kraja Bosne, na drugi kraj je zaista zadivljujuća. Neprocjenjiv je osjećaj proći kroz Bosnu na biciklu, na biciklu sa kojim ne možete toliko brzo voziti te stignete vidijeti sve ljepote Bosne koje prate taj dio puta.
Nemoguće je riječima opisati taj trenutak kada krenete na maraton, jednostavno kao da se neko nalazi iza vas i gura vas do konačnog cilja. Maraton se vozi tri dana, prvi dan je do Jajca, drugi do Sarajeva i treći dan se stiže u Potočare. S obzirom da maraton vozi uvijek preko 300 biciklista, jednostavno svi napori i muke u maratonu prođu uz razgovor i upoznavanje drugih učesnika u maratonu. I dolazak u Podrinje je za mene emotivan a tek ulazak u Potočare. Dio puta od Kladnja pa do Potočara stvara mnogo emocija u čovjeku, sve te porušene kuće, napuštena sela, sve te grobnice koje srećemo pored puta bude u čovjeku neku jezu ali ujedno i motivišu da stignemo do samog cilja i prenesemo poruku maratona a to je da se nikad ne zaboravi i ne ponovi!

Nakon tri dana vožnje po kiši i hladnoći, po suncu i velikim temperaturama, nakon promrzlosti, izgorijelosti od sunca i svih eventualnih povreda na maratonu, prilikom ulaska u Potočare sve se to zaboravi, nadvladaju emocije, svi ti bijeli nišani i sve te majke stvore neki neobjašnjiv osjećaj, osjećaj pun tuge a ujedno i pun ponosa jer je i te godine kroz Bosnu prenešena parola „da se ne zaboravi i ne ponovi Genocid u Srebrenici“. Sve te majke često nam govore da smo mi njihova djeca i da im se mi vraćamo svakog 11.jula kao da im se njihova djeca vraćaju, i onda shvatiš da si tim majkama koliko toliko ublažio bol i želju da vide svoje dijete tim svojim postupkom, odvoženim maratonom, te ti se već u tom trenutku javi želja da isti maraton voziš i naredne godine”, dodao je za kraj razgovora za portal Hanuma.ba, Suljo Keranović.