Šta nam donosi koronavirus, a šta uzima?

”Allahu! Ako je ova bolest, iskušenje ili kazna, od Tebe, zbog  ljudskih grijehe, slavljen i hvaljen neka si Ti. A ako je ova bolest, djelo ljudskih ruku i njihovih bolesnih srca, Gospodaru, sudi im pravedno.” AMIN!

S obzirom na to da smo počeli sa dovom, najlogičnije nam se čini poželjeti da će se ljudi u ovim trenucima izolacije, u svojim kućama, češće obraćati Allahu Uzvišenom sa dovama, iskazivajući mu želje i svoje potrebe. Ovakvo ponašanje ljudi nam se čini najizvjesnijim jer čovjek kada uloži potreban trud, za neko djelo, on se onda osloni na Allaha, očekujući najbolji rezultat za sebe i porodicu.

Očekuje se da će ljudi s obzirom da vrijeme, isključivo, provode sa porodicom i u ibadetu, više vremena provoditi u razgovoru sa svojim najmilijima. Nužno je da se mlađima i starijima objasni složenost situacije u kojoj se nalazimo, da se svi uozbiljimo a nakon toga je nužno da se upute riječi nade da će ovo, ako Bog da, proći i da ćemo se svi jači i svjesniji vratiti svojim obavezama. Ti porodični razgovori koji će biti ozbiljniji, intenzivniji i precizniji nego do sada, će nas čvršće vezati jedne za druge.  Vjerujem da ćemo čuti i neke novine jedni o drugima. Navići ćemo se, pa ćemo  i poslije koronavirusa nastaviti te porodične razgovore o poslu, školi, zdravlju, planiranju.

Nikako ne smijemo zapasti u zamku da ovi razgovori izostanu, a da se svi posvetimo isključivo medijima i da svako svoju brigu ili strahove nosi u sebi, tražeći odgovore na pitanja, koje sigurno neće dobiti preko medija.

U ovom periodu svakako prijeti opasnost da postanemo ovisniji o telefonu, društvenim mrežama, o informacijama i medijima, što nikako nije dobro. Razum treba prevladati emocije i što racionalnije, objektivnije, pristupiti jačanju kako duhovnog, tako mentalnog i emocionalnog stanja svih nas.

Stiče se utisak da u trenutnom stanju, koje vlada među ljudima, ljudi pokušavaju biti kreativni pa se prisjećaju svoje mladosti. Iznose fotografije, pričaju zanimljive životne priče, pokušavaju izaći iz svakodnevnice, vraćajući sjećanja na prohujalu mladost u kojoj, bar na kratko, mogu uživati. Čitaju se ne pročitane knjige, ponavljaju se zaboravljene sure iz Kur’ana, poziva se rodbina i prijatelji, pita za zdravlje. Djevojčice mlađih uzrasta, sa mamama, po prvi put, kuhaju hranu, uče se kako napraviti pitu ili ukuhati hljeb. Prave kolače. Stiče se zaključak da se tim ponašanjem ljudi vraćaju sebi, trajnim vrijednostima porodice, vjere i odgoja. Očito je da smo se bili odmakli sami od sebe i od ovih vrjednosti.

Ovih dana i sedmica na djelu je disciplina i samodisciplina. Savjeti se pažljivo izgovaraju, savjeti se pažljivo pamte i sprovode. Od oskudne komunikacije koju imamo među ljudima, možemo čuti samo prepričavanje savjeta, pravila ponašanja, državnih odluka, poruka Islamske zajednice, Reisu-l-uleme. Stiče se utisak da svi bolje govorimo, da svi bolje slušamo i pamtimo. A disciplina, kako je to lijepa riječ. Toliko discipline i samodiscipline u ljudima kao stanovnicima ove planete da smo time, malo je reći, zadivljeni. Lična higijena je na visini zadatka. Kućni budžet se planira isključivo na stvari koje život znače. O porocima se malo govori jer oni, spram stanja koje smo imali, više i ne postoje. Svi razmišljaju o ušteđevini, o novcu kojeg imamo ili nemamo a trebao bi biti za ”ne daj Bože”, koje je, po svemu sudeći, došlo. Potreba da štedimo novac i imetak, je imperativ i o tome se svake noći, u porodičnom ambijetu, sve glesnije razgovara.

Briga o djeci je postala briga njihovih roditelja. Zanimljivo zar ne? Majke i očevi su doslovno postali učitelji svoje djece. Tek sada roditelji vide u čemu su njihova djeca nadarena a u čemu pokazuju nespretnost i slabosti.  Nekako sada se jasnije vidi koja je odgovornost i uloga učitelja i da naše kritike na račun rada učitelja i nisu bile baš uvijek opravdane. Mi roditelji smo trebali i ranije više raditi sa svojom djecom i pratiti njihovo napredovanje.

Kada smo kod obrazovanja i tu se granica pomijera. Način na koji učitelji trenutno komuniciraju sa učenicima i roditeljima je mnogo drugačiji. Obavljaju se telefonski razgovori, šalju video linkovi i poruke. Pored uobičajenog načina izvođenja nastave sada se koriste mediji u najširem smislu te riječi. Imamo osjećaj da su svi uložili više truda. Te navike će se sigurno pozitivno odraziti na obrazovanje u budućnosti, bilo to školsko ili mektebsko.

Briga o starim roditeljima je postala briga njihove djece. Zanimljivo zar ne? Odluka da se starije osobe od 65 godina ne smiju kretati, povlači sa sobom veću odgovornost i pažnju djece prema svojim starim roditeljima. Bili smo mi i do sada u tom segmentu dobri, međutim, sada vidimo da trebamo i možemo više.

Briga o komšijama, starim i iznemoglim licima je bila u ”nadležnosti” njihove porodice, države a često i džemata. Sada je nešto malo drugačije. U svima nama se probudio altruizam. I svako gleda u vrata svoga komšije i pita treba li šta pomoći? Šta je to altruizam? ”Altruizam je naklonost i ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome u kojem se ne očekuje neka vrsta nagrade od drugih. To je ono ponašanje koje se obično opisuje kao ”nesebično” jer su interesi drugih iznad vlastitog interesa.” To nam se čini i suviše poznato! Ovo nas podsjeća na definiciju vjernika. Ovo nas podsjeća na hadise o imanu, komšiluku i dobročinstvu. Evo prilike da se na to podsjetimo i ako vidimo da smo to prilično savladali i da smo posljednjih sedmica prema komšijama bolji a time postali i bolji vjernici. Prenosi se da je Poslanik, a. s. rekao:”Nije vjernik onaj ko zanoći sit, a komšija mu gladan!” (Buharija, Hakim i Bejheki). Ibn Hadžer komentarišući pojam ”komšija” kaže:”Riječ komšija obuhvata muslimana i nemuslimana, pokornog roba i grešnika, prijatelja i neprijatelja, stranca i mještanina…”

Poslodavci su vidjeli koliko su im važni njihovi radnici, onoga trenutka kada su ih morali poslati kući a tržište traži angažman u punom kapacitetu. Poslodavcima postaje jasno da su, upravo, radnici ti koji pomažu da njihova mala carstva budu veća i sjajnija. Radnicima je, također, u ovim trenucima samo jedna misao u glavi, a to je da se čim prije vrate na posao. Još više su uvjereni da su im njihove firme i poslovi od životnog značaja.

Riječ dvije o državi i zdravstvenom sistemu:

Nikada kao sada nismo svjesniji da svi stanovnici ove zemlje, Bosne i Hercegovine, istu doživljavaju svojom domovinom. Sada kada se državne granice zatvaraju, kada država koristi svoje mehanizme, svi se žele skloniti pod taj kišobran jer samo tako, zajedno, u jednoj državi, možemo preživjeti i dostojanstveno se boriti protiv novonastale situacije.

Zdravstveni sistem treba unaprijediti. On nam je od ključnog značaja. Nadat se da ćemo iz ove situacije izaći svjesniji i ovu državnu instituciju ojačati i unaprijediti.

Onima koji su preselili na Ahiret od koronavirusa želimo Božiji rahmet i oprost. Porodicama želimo sabur, a nama Božiju uputu. Molimo te Bože, da iz ove pandemije izađemo jači i sa što manje žrtava. AMIN!

Za Akos.ba piše: Sanel-ef. Hodžić