Sjećam se kad sam ‘92. mami pomagala da zakopa neku hranu iza kuće u šupu, u slučaju sa zapuca.
Sjećam se kad sam ‘92. mami pomagala da zakopa neku hranu iza kuće u šupu, u slučaju sa zapuca. Sjećam se da je zakopavala argetu i neke teglice miješane marmelade.
Tada sam imala 8 godina, sada 39. I sad se sjećam osjećaja, bilo mi je krivo što mi nije dala da pojedem marmeladu. Nešto sam posebno voljela tu marmeladu.
I znate šta, tu marmeladu niko nije pojeo.
Moga oca su ubili četnici. Nas su raselili. Bili smo u logoru Trnopolje. Moja mama je bila trudna 5 mjeseci. Brata je rodila u izbjeglištvu, a u to vrijeme još nije ni znala da li je babo stvarno ubijen ili su to samo bapske priče. Sestra je tad imala 5 godina.
Teško je gledati ova ratna dešavanja. Vraćaju nam se sjećanja, osjećaji, slike, mirisi i okusi rata. Čisti PTSP.
Ali ljudi dragi, šta nam je nafaka, to nam je suđeno. Stotinu kila brašna neće nas spasiti rata, stradanja, gubitaka. Nećemo preživjeti zato što smo navukli zalihe, nego ako nam je suđeno.
Ako je suđeno da doživimo još jedan rat (ne daj Bože), dajte da živimo do tada. Da iskoristimo mira koliko možemo.
Da nam sutra ne bude krivo što djetetu nismo dali marmeladu.
