Sjećam se čovjeka koji je prolazeći biciklom kraj mene pljunuo od gadjenja zbog mog hidžaba…
Svoju krunu sam stavila 05.09.2005. godine, prvi dan 5. razreda. Moja majka je bila
moj uzor, htjela sam da budem poput nje. U to vrijeme u Bihaću nije bilo mjesta gdje se može kupiti odjeća za pokrivene, pogotovo za male djevojčice od 10 godina. Moja prva roba je posebno šivana po mjerama i sa velikim ponosom sam je nosila. Bilo je perioda kad sam bila jedina pokrivena i u osnovnoj i u srednjoj školi. Bilo je perioda kritika, osudjivanja, raznih pitanja, pa i psovki i vrijedjanja. Sjećam se čovjeka koji je prolazeći biciklom kraj mene pljunuo od gadjenja zbog mog hidžaba. Sjećam se žene koja me pitala zašto me tjeraju da budem ‘zamotana’. Sjećam se profesora iz Gimnazije koji mi je rekao: “Mogla si još i kabanicu staviti”. Mogla sam. Takve i mnoge druge situacije vrijedjanja na ulici i u školi bile su samo poticaj da osnažim samu sebe kao ličnost i učvrstim svoju odluku. Zbog svog hidžaba nikad nisam hodala pognute glave, učinio je da koračam uzdignuto kraj svih tih (ne)ljudi.
Danas, imamo veliki broj pokrivenih i u osnovnim i srednjim školama, mnogobrojna mjesta gdje možemo kupiti propisnu odjeću, razumne ljude u okolini i empatiju, islamske fakultete, škole, na mnogim funkcijama sjede pokrivene žene. Danas smo jake, obrazovane, samostalne. Danas ne spuštamo glavu ni pred kim osim Njega.
Allahu naš, učvrsti nas i popravi stanje, da naše hidžabe nosimo ponosno i njime stječemo Tvoje zadovoljstvo. Učini nas Tvojim iskrenim robovima, da koracamo Tvojim putem iskreno i druge podučavamo istini. Allahu naš, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri.
Amin. 🤲🏻
