POTRESNA OBJAVA MEDICINSKE SESTRE: ZAMISLITE DA VAŠA MAJKA MOLI ZA MALO ZRAKA
Koji težak dan!!!! I imam ga potrebu podijeliti sa cijelim svijetom! Vrištala bih! Plakala! Jadala se! I želim da taj osjećaj izađe iz mene! I to ne zato što je to “moj” težak dan, nego zato što takve teške dane gotovo svi mi koji radimo sa pacijentima koji su oboljeli od covida prolazimo sada vrlo često – napisala je.
Takav teret na prsima nisam osjetila već prilično dugo. Kad te čovjek koji bi mogao poživjeti još koju godinu, očiju punih želje za napustiti ovaj svijet pita – KAD ĆU JA OTIĆI ODAVDE?, napravim se blesava i pitam ga – mislite iz intenzivne? NE! KAD ĆU UMRIJETI? Stavljam ruku na njegova prsa i osjećam pod prstima to struganje, tu bol koja ga proždire iznutra. Steže mi se grlo, a očiju punih suza trudim se izgovoriti nešto suvislo i utješno – a znam da nema riječi koje bi olakšale i njemu i meni… Razumio me. Zatvorio je oči i nastavio biti u svojoj boli – stoji u objavi.
Čovjek od šezdesetak godina kao da krivi sebe što ne može udahnuti
Paralelno slušam žamor koji se kovitla malo dalje od mene i izlazim iz sobe… Drugi pacijent se počeo urušavati. Dolazim tamo, on potrbuške leži, hvata zrak, grčevito stišće ruke i zadnjim atomima snage moli se, svjestan ako završi na respiratoru, da je pitanje hoće li se skinuti s njega. Diše plitko i jako brzo. Smirujemo ga i svima nam je ista želja u pogledu – da uspije savladati tu krizu i nastavi i dalje disati sam bez respiratora. Te sekunde, minute djeluju kao vječnost. I njemu i nama. Dišeš s tim pacijentom i moliš sve u svemiru da mu omogući da uspije udahnuti! Uspijeva!! Polako se vraća u donekle normalni ritam disanja. Osjećaš u zraku olakšanje u svima nama, ali urezuje ti se ta slika čovjeka od šezdesetak godina koji kao da krivi sebe što ne može udahnuti i dobiti bar mrvu zraka.. Koji toliko jako ima stisnute šake da kaplje znoj sa njih i bori se ostati među onima koji nisu na respiratoru – napisala je.
Nastavljamo dalje raditi jer posao ne staje, nemaš vremena sam sebi objasniti to sve i to nekako normalno posložiti u vlastitoj glavi. Jer ne, nismo roboti, ljudi smo od krvi i mesa, s emocijama i empatijom za svako živo biće. Dolazi završetak smjene, a naše glave tek tada počinju prebirati sve te slike koje su se odvile pred našim očima. I tad počinje tuga. Jad. Nemoć. Koju ne može riješiti nitko – stoji u objavi.
Važna poruka ljudima koji odbijaju nositi maske
Urezuje se u nas sve. I ove mjere koje su sad stavili ljudi s vrha – imam osjećaj da tako skoro neće uroditi plodom. Svima onima koji se silno trude ne nositi masku iz ovog ili onog razloga samo želim reći – zamislite se da je to vaš otac ili majka i moli vas za malo zraka ili za otići s ovog svijeta jer više ne može podnijeti tu bol – i tad nađite u sebi bar malo želje da im olakšate i ne dovedete ih do toga, svojim postupcima, u opasnost. Čuvajmo jedni druge, jer danas su to bili ljudi koje ne poznajete, ali sutra to može biti vaš netko, to mogu biti ja, pa na kraju cijele priče i vi sami – zaključila je sestra iz Dubrave.
hayat
