“Pa mama zasto nisi otišla? Zašto ga nisi napustila, čim te prvi put udario?”
Sto puta sam je pitala: “Pa mama zasto nisi otišla? Zašto ga nisi napustila, čim te prvi put udario?”
Odgovarala mi je, k’o majka djetetu, da sakrije bol a da izgleda jaka: “Aman jesi budala, pa da sam otišla đe bi vi sad bili?! Bog zna šta bi od vas bilo…”
A znao je, baš kao i mnogi u tom vaktu, a i danas ih ima, znao je kad će je početi tući. Znao je tačno kad treba prvi udarac zadati. Znao je kad će postati njegovo vlasništvo, njegova robinja.
Od rođenja prvog djeteta.
Jer žena kad rodi, tad postaje majka. Žrtvuje sebe, za djecu.
Tad je počeo pakao jedne nevine, mlade žene. Pokušavala je pobjeći, majka njena bi je i primila, ali otac, nije dao ni pomisliti. Kad bi jedva uspjela i otići kod svojih, otac bi rekao: “Ovdje se ne vraćaj! Volja ti u rijeku, volja pod voz! Ali ovdje nećeš!”
Pamtim njene riječi, stalno ih je ponavljala: “Otac, drven kolac”
I nije bila moja mama jedina žrtva tog nesretnog doba, tih divljaka u ljudskom obliku… Bila je to svaka druga žena. Ali šutilo se, krilo i trpilo…
Ona nije mogla sakriti.
Tukao ju je zbog svega. Zbog pogleda, ako njemu nije bio po volji, riječi ako je i otvorila usta, zbog pite koja je malo zagorila, majice kratkih rukava, svekrvinih kritika, jetrvinih huškanja, ručka ako minut kasni, krave ako se oglasi u štali, mlijeka koje pokipi…
Zbog djece, komšija, svega i svakoga…
Bila sam mala djevojčica, ali scene užasa nikada ne mogu zaboraviti.
Sjećam se… Imala sam ne više od pet godina… Bila je noć. Sijevalo je. Munja bi presijecala crne oblake. Kiša je padala. Jaka kiša. Živjeli smo u maloj kućici, na spužvama spavali. Čula sam vrištanje… Mi djeca potrčali smo, i u tom metežu zavrsili u hodniku… Kao sada da gledam mamu kako krvavog lica bježi, pored nas pa na ploču a kiša sapire krv s njenog lica… Bježi niz njive, u mrak, što dalje, do susjednog sela. Primila je jedna komšinica sebi, u kuću. Dva dana bili smo bez mame. Gladni, tužni, izgubljeni.
Od tad, često smo bez nje ostajali. Ili bi završila u bolnici, ili kod komšinice…
Danas ne mogu gledati horor filmove, jer sam ih živjela. Ne mogu podnijeti nasilništvo, nasilnike, nepravdu… Ne dozvoljavam nikome da sa mnom priča s povišenim tonom!
Danas samo želim dati ljubav za ljubav, osmijeh za osmijeh…
Ko to ne prihvati, ja njega neću nikako.
Ne treba mi. Ma ko bio.
Razija Razo Čolaković
(Odlomak iz moje četvrte knjige: “Nemoj biti k’o ja”, koju sam počela pisati, pred dušu svoje rahmetli mame, a koja je bila žrtva nasilnog čovjeka. U ime njeno, i svih žena koje su sličan život živjele, tada ali i sada, ova knjiga biće posthumna posveta, poklon moje mame budućim generacijama žena, svako našoj kćerki.)
