Otac ga izbacio iz kuće jer je prihvatio islam

Visits: 441 Today: 2

Sa nama je na studijama bio jedan momak iz Francuske. Bio je tamne puti i poticao je iz veoma bogate porodice. Njegov otac bio je ugledna ličnosti u Parizu, a živjeli su u gradu nedaleko od Pariza. Bili su hrišćanska porodica, jako predati onome na čemu su se nalazili. Uzvišeni Allah je dao da ovaj momak vremenom, družeći se s muslimanima u svojoj školi, počne da izučava o islamu. I zatim je odlučio da prihvati islam. Ovo on priča meni:

Kada sam prihvatio islam postao sam drugi čovjek. Ali morao sam svoj islam da krijem od svoje porodice. Razapeli bi me. Pa sam klanjao u svojoj sobi krijući, da niko od njih ne zna. To sam nekako uspijevao, ali kako sada da ne jedem svinjetinu u svojoj kući? Šta reći, kako da me ne otkriju? Pa sam smislio i rekao: “Ja sam otišao u vegetarijance, ne jedem više meso.” Njima je to bilo čudno, pitali su se šta se to događa.

Primijetili su kod mene određene promjene. Kad nastupi vrijeme namaza ja se zaključam i klanjam, pa neko počne da lupa na vratima, ispituju šta si radio itd, i uhvate me jednog dana. I ja njima tada kažem: “Ja sam musliman.” Tada je nastao džehennem u mome životu.

Pogledajte sada ovo. Po nekim zakonima važi ono: “Ako se predaš Allahu, Allah će ti pomoći.” Ne! Tada počinju iskušenja! Što si bliži Allahu, sve više na tebe pada. Što si čišći, sve teže ti na ovom dunjaluku biva, jedva čekaš da se ovog dunjaluka kutarišeš.

Kaže: Otac mi je onda rekao: “Ima da jedeš šta ti se skuha, nema više da biraš”. Pa su mi zabranili da idem na sabah u džamiju: “Ne može, ti nas budiš.” Sve su mi uskratili. Mislili su da ću ja popustiti. Na kraju su mi rekli: “Od danas više nemaš džeparac za školu, snalazi se kako znaš i umiješ.” Mislili su da ću popustiti, ali ja popustio nisam.
_______________

Sutradan dolazim kući i otac mi govori: “Sutra ideš sa mnom na posao”, a on je radio u Parizu. “Ili ćeš ostati kući ili ostaješ u Parizu.” Ujutro me pokupio i s njim sam ušao u brzi voz. Šuti on, šutim ja. I on meni kaže: “Ako želiš da se vratiš kući, moraš se odreći toga na čemu se nalaziš. A ako ostaneš pri tome, nikad se više kući vratiti nećeš. Više naš nisi.” Voz se približava Parizu i govori on meni: “Vidi kako je lijepo i toplo ovdje u vozu, i kako je toplo kod naše kuće”, a bila je zima, januar mjesec, napolju snijeg. “Ili ćeš na sljedećoj stanici izaći ili ostati u vozu sa mnom i vratiti se kući.”

Možete li zamisliti kako su to teški trenuci? Nemaš novca u džepu, nemaš ništa, nisi ništa sa sobom ponio od odjeće, dolaziš u nepoznati grad gdje ne poznaješ nikog, nikom ne možeš zatražiti pomoć. Nemaš baš ništa.

I zaista, na sljedećoj stanici on meni kaže: “Šta si odlučio?” “Odlučio sam da idem.” Ustao sam i prošao pored njega. Nije mi ništa rekao. Izašao sam napolje na stanicu, u tankoj majici i pantalonama. Ostavi te tvoj Gospodar bez ikoga. Tad sam osjetio šta znači musibet. Tada sam vidio kako Gospodar kojeg si upoznao i predao se Njemu, ostavlja te u musibetu.
__________

I čovjek se upita: “Kako Ya Rabbi? Zar nisam od onih koji klanjaju, zar nisam od onih koji poste, zar nisam od onih koji dijele, koji uče Tvoju Knjigu, pa opet musibeti, pa opet oko moje kuće sihirbazi rade, pa opet meni iskušenja sa ženom i djecom, sa majkom i sa ocem.. Kako kad sam Tebi predan?” Braćo, iskušenja je Allah obećao vjernicima. Kako dolazi u hadisu, za svaku stvar će Allah vjerniku brisati grijehe koje je činio. Sa bolom, umorom, bolešću, tugom, brigom.

Nastavlja ovaj mladić: “Pa sam tako krenuo ulicama Pariza, išao, išao, išao. Kad se preda mnom pojavi znak ‘islamski centar’. Pomislih: to je moj spas. Bilo je otvoreno i ja uđem unutra. Tamo toplo i fino. Sjedao sam tu sat-dva, vidio mene čovjek koji je radio tu, ali nije obraćao pažnju. Dolazi podne, ikindija, ja cijelo vrijeme tu, ne izlazim, nemam kud. Prođe i akšam, ja opet sjedoh u svoj ćošak. Tada dođe imam do mene i kaže mi: “Vidimo te tu cijeli dan. Ako si nečega potreban, reci nam da ti pomognemo.” Ja njemu ispričam svoju priču. Čovjek počne plakati. “Ne sekiraj se, naći ćemo za tebe izlaz.”

Nastupila jacija, napunio se centar ljudima. Kada je imam završio sa namazom, obratio se džematlijama: “Imamo među nama takvog takvog i takvog. Da li ima među vama neko ko može da smjesti našeg brata za određeno vrijeme dok mu ne budemo mi našli smještaj?” Ustade tada jedan čovjek i reče: “On je moj!” Arap u onoj bijeloj odjeći, sa maramom na glavi. “On je moja briga, on više nije vaša briga! Sinko, hajde sa mnom.”

Izašao sam tako iz džamije bez ičega u džepu i bez ičega na sebi, a došao sam u ruke čovjeku koji je od velikih bogataša. Odveo me svojoj kući, i poslao me ovdje na studije, i on me i dan danas finansira.

Sa predavanja Muhidina Halilovića, prof.

n-um