NESIB MALKIĆ: HEROJ S KUR’ANOM U DŽEPU

Piše: Refik BULIĆ

Tih kasnojesenskih dana gladne i teške ’93. napisao sam da Nesib Malkić, komandant 210. herojske brigade iz Živinica, nikada više neće stajati pred svojim borcima i objašnjavati im nužnost naše borbe, niti će vedar i nasmijan, kakav je bio, više prolaziti prvim linijama od rova do rova i pozdravljati se sa svojim borcima.

Oni koji su ga poznavali mogu biti ponosni na to jer su poznavali istinskog borca za slobodu, pravdu i sav bosanski narod. I dok je i u tim najtežim trenucima naše borbe kod mnogih oficira tinjala želja za komandantskim položajima, prestižem i funkcijama, komandant 210. brigade govorio je: “Učinit ću sve što je u interesu naroda. Ako treba, bit ću komandir voda, ali ću se boriti do pobjede ili do kraja.”

Neshvaćen od mnogih, on nije znao za odmor. Od aprila 1992. godine, kada je pod punom ratnom spremom i sandukom bombi negdje kod Kladnja uspio pobjeći iz vojne kolone koja je išla u Srbiju, on nije imao ni dana odmora. Kao načelnik Štaba Oružanih snaga Živinice, obilazio je terene i položaje boraca, komandirao u mnogim borbama i često bio pred svojim borcima. Noći je provodio u Štabu bdijući nad radnim kartama i praveći organizaciju vojske.

Kada je načelnik Štaba Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine 21. decembra 1992. godine izdao naredbu o imenovanju Nesiba Malkića za komandanta 210. motorizovane brigade, bilo je to priznanje za sve zasluge koje je imao do tada, a on je to shvatio kao novu obavezu u odbrani zemlje i izgradnji armije. Toj je obavezi on sve podređivao. Roditelji su ga ostali željni, iako mu je Komanda Brigade bila jedva stotinu metara daleko od njihova stana.

“Često je znao doći poslije pola noći i opet tražiti da ga probudim u pola četiri ili četiri sahata ujutro”, kazivao je njegov otac.

Njegovo bdijenje i njegov rad urodili su plodovima uspjeha njegovih boraca. Njegova 210. brigada pronijela je slavu bosanskohercegovačke armije na mnogim ratištima i postala uzoran vojnički kolektiv. Nesib Malkić bio je veliki vojni stručnjak i čovjek koga su cijenili svi borci, ne samo u njegovoj brigadi, jer ono što je napravio u to vrijeme bila je zaista vojska.

“Ti imaš najbolju vojsku u Bosni i Hercegovini”, rekao mu je jednom prilikom pred komandom 2. korpusa komandant Operativne grupe 1 Kemal Hindić.

To je bilo mišljenje i mnogih drugih koji su poznavali stanje u Armiji. To govori i priznanje koje je svojom pohvalom 210. brigadi za Dan Armije, samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja Brigade, iskazao načelnik Štaba Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Nesib Malkić nije volio mnogo govoriti za javnost, iako je njegova 210. brigada zaslužila sve pohvale. Jednom prilikom jedva sam ga uspio nagovoriti da da izjavu za novine, govoreći mu da to treba učiniti, ne zbog sebe već zbog vojske koju vodi.

“Znam”, rekao je i tom sam prilikom zabilježio njegovu izjavu: “Brigada je formirana u periodu od decembra do februara. U tom vremenu odrađene su sve radnje na uvezivanju borbenih jedinica i komandi, da bi brigada kao cjelina mogla kvalitetno i efikasno izvršavati borbene zadatke. Po datumu formiranja, ovo je vrlo mlada brigada, ali su jedinice koje su ušle u njen sastav, posebno bataljoni, formirane u periodu samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu i gotovo su uvijek jedna drugoj sudejstvovale u izvršavanju borbenih zadataka. (…) Radi se o jedinicama koje su među prvima stale u odbranu i uzele učešća u oslobađanju države Bosne i Hercegovine, za nas jedine domovine. Brigada nije vezana za jedan prostor, nego je, izvršavajući borbene zadatke u zoni 2. korpusa, pa i šire, prošla izrazito dugačak i uspješan ratni put. Uglavnom, uvijek smo bili tamo gdje je najteže. Ono što karakteriše borce 210. brigade jeste visok borbeni moral, neviđeni patriotizam i ljubav prema svome narodu i domovini.”

To što je rekao komandant Nesib Malkić znao je i načelnik Štaba Vrhovne komande. Nedugo nakon formiranja Brigade, kada je trebalo pomoći Srebrenici, opkoljenoj i bespomoćnoj, koja je bila na izdisaju, komandant Malkić je, nalakćen nad kartom istočne Bosne, u sebi pravio planove, a pred očima su mu kroz iskru na pogledu lebdjele riječi iz dopisa: “Tako vam Allaha, džellešanuhu”, a onda molba da se pomogne opkoljenom narodu Srebrenice. U samo jednoj iskri iz oka bilo je more ljubavi i žalosti. Odmah zatim pala su neka agresorska uporišta i pritisak je na Srebrenicu smanjen.

Pa, ipak, Nesib Malkić ratovao je pod velom zavisti nekih kojima su smetali njegova otvorenost i istrajnost.

“Gdje god treba vaditi kestenje, šalju mene”, govorio je jednom kada su ga htjeli prekomandirati, a drugi put, kada je trebalo da preuzme novu, višu dužnost, kada su ga prijatelji nagovarali da ode, rekao je da mora ostati, jer je tu potrebniji narodu i državi.

U svojoj odanosti borbi svog naroda nerijetko je bio i pogrešno shvatan. Neki su ga smatrali nacionalistom, dok su u nekim vojnim krugovima mislili da je u “stranci”. U “stranci” su ga, opet, smatrali komunistom, a on nije bio ni jedno od toga, već samo oficir, Bošnjak, musliman, borac za slobodnu Bosnu i Hercegovinu, sve njene krajeve i sve narode.

“Neka se političari bave politikom, a moje je da ratujem”, uvijek je govorio kada se razgovaralo o tome.

Poginuo je na teritoriji općine Ilijaš. U džepu mu je nađeno džepno izdanje Kurʼana. Plakao je na dubravskom mezarju Hazim Šadić, komandant 2. korpusa. Jer, heroji-komandanti ne ginu svaki dan.

Ostalo je da 210. brigada nosi ime svog komandanta Nesiba Malkića.

NAČELNIK I OFICIRI UZ SVOG KOMANDANTA

S komandantom Nesibom Malkićem poginuli su i članovi Komande 210. brigade – načelnik Sead Paravlić i oficiri Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić.

Sead Paravlić, načelnik Komande 210. brigade, bio je istinski borac koji je cijenio, slijedio i poštovao svog komandanta. Oni koji su ga poznavali znali su da je perspektivan oficir, dosljedan zamjenik svog komandanta Nesiba Malkića. Borbu je shvatio kao potrebu, nužnost do oslobođenja. Bio je strog oficir, ali je uvijek pomagao borcima. Bio je izuzetno obrazovan, jer je, osim vojne akademije, prije agresije završio još jedan fakultet i spremao odbranu magistarske teze. Sead Paravlić bio je cijenjen oficir u živiničkim jedinicama. I on je, poput svog komandanta, vrlo često bio s borcima na liniji.

“Svaka mu čast”, kaže jedan izviđač iz Brigade. S nama je na dobojskom ratištu dolazio na trideset metara od neprijateljskih linija.

O njegovoj su hrabrosti govorili i drugi koji su ga poznavali. O njegovoj spremnosti i odanosti borbi za oslobađanje okupiranih prostora svjedoči jedna situacija iz ljeta ‘93, kada je 210. brigada zaustavila jaku agresorsku ofanzivu na brčanskom ratištu. U Komandi Brigade u jednom posavskom selu obavijestili su komandanta da je pukla linija na dijelu odbrane 108. brigade. Načelnik Sead Paravlić je ustao, uzeo pušku i rekao: “Znam ja gdje je to” i otišao da odvede Živiničane.

Pred polazak na zadatak, dva sahata prije pogibije, dok je komandant Nesib Malkić uzimao svoju pušku, Sead je šaljivo govorio: “Ja tako dobro gađam pištoljem da mi puška nije ni potrebna.”

“Čuvajte se”, rekao sam dok su polazili.

“Ne boj se, pokazat ćemo mi njima”, rekao je Sead Paravlić i nasmijao se.

Sead je vjerovao da će borba biti duga. Kada smo razgovarali o tome, uvijek je govorio da će se još dugo morati ratovati.

ŠUPA KAO SPOMENIK HEROJIMA

Pogibijom komandanta Nesiba Malkića, načelnika Seada Paravlića, oficira Nermina Fočakovića, Nevresa Šišića i Fikreta Andelića, Armija i narod Bosne i Hercegovine izgubili su istinske borce za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon njihove pogibije, 210. brigada nastavila je gdje su oni stali. Ona je ostala ono što je bila i za njihova života – uzoran vojnički kolektiv, bataljoni junaka, kolekcija “Zlatnih ljiljana”, brigada pjesmom opjevana.

Umjesto nekog monumentalnog spomenika koji bi se izdizao u nebo, većeg od onoga u Gradačcu, ili nekog sličnog obilježja koje bi krasilo crnoriječki kraj i vidjelo se i s puta preko Nišićke visoravni, kao podsjećanje na ono što se dešavalo u vrijeme agresije, na mjestu pogibije heroja oslobodilačkog rata Nesiba Malkića, načelnika Seada Paravlića i oficira iz Komande 210. brigade Nermina Fočakovića, Nevresa Šišića i Fikreta Andelića sazidana je “kamena šupa”, koja bi trebala biti spomenik herojima, i postavljena spomen-ploča s njihovim imenima.

Žalosno i neprimjereno obilježje, ali nimalo iznenađujuće s obzirom na to kako “odgovorni”, uljuljkani u svojim foteljama, u stranačkim intrigama i svom samoljublju brzo i lahko zaboravljaju borce, heroje, ljude zaslužne za ono što oni danas imaju.

PROŠLA OPASNOST, GOSPODO

Omiljen među borcima i nadasve pošten, Nesib Malkić ostat će zapamćen kao istinski heroj. Potvrdila je to i odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine kojom je proglašen herojem oslobodilačkog rata. Uz “Zlatni ljiljan”, koji je ranije dobio, ovo najveće državno priznanje ozvaničilo je ono što su svi i ranije znali – da je Nesib Malkić izuzetna pojava oslobodilačke borbe, veoma cijenjen, jedan od najperspektivnijih oficira Armije, borac herojskog srca, zaslužan za mnoge uspjehe živiničkih boraca.

To je oficir koji nije znao za odmor. Kao komandant brigade, uvijek je bio uz svoje borce i imao razumijevanja za njih. Oni su ga voljeli bratski i slijedili njegovu riječ, a on je slijedio Riječ Božiju.

S Kurʼanom u lijevom džepu svoje bluze obišao je sva ratišta u zoni 2. korpusa i sa svojom brigadom krenuo da oslobađa prostore srednje Bosne. Tu je i poginuo 25. oktobra 1993. godine, na prostoru općine Ilijaš, u rejonu Crne rijeke. Poginuo je od granate, a granata se nije bojao.

Pričaju da je jednom na početku rata sjedio u Kladnju s grupom oficira i da je u blizini objekta gdje su sjedili pala jedna granata. Kažu da su svi pali pod sto, samo je on, staložen, ostao sjediti za stolom. Kad se eksplozija stišala, rekao je: “Prošla opasnost, gospodo”, i onda su svi s čuđenjem pogledali u njega. Eto, takav je bio. Kao da je prkosio smrti. A bio je skroman i pošten iznad svega.

PRED SMRT JE, SINKO, JEO PROHU

Pričala mi je herojeva majka Ajka: “Pred smrt je, sinko, jeo prohu. Dođe kasno iza pola noći, a nema struje. Ja zapalim treščicu i držim pored njega dok on jede. Kažem: ‘Nema, sine Nesibe, bijelog brašna, proha je’, a on kaže: ‘Neka, mati, nema ni vojska, bit će akobogda.’”

A mogao je imati sve jer je bio komandant vjerovatno najbolje brigade u Armiji. On se nije želio razlikovati od svojih boraca. Bio je istinski predan borbi za slobodu i vjeri da je Allahov put jedino ispravan.

Otac Hamdo pokazivao mi je Kurʼan koji je Nesib nosio sa sobom i dva gelera zaustavljena u Svetoj Knjizi. Listam džepno izdanje Kurʼana. Četiri ajeta IX sure At-Tawba: 38, 39, 41 i 42 zaokružena su rukom heroja. Riječi kojima je bio predan i koje su mu bile putokaz:

“O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovom putu!‘ kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu prema onom na onom svijetu nije ništa’” (At-Tawba, 38) i “Krećite u boj bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu, zalažući imetke svoje i živote svoje. To vam je, da znate, bolje!” (At-Tawba, 41).

“Bit će kako je Allahova volja”, rekao bi.

Podatak o Kurʼanu u njegovu džepu nikako ne znači da je bio protiv onih koji nisu muslimani. Naprotiv. Branio je sve ljude i za sve se borio. Znaju to svi koji su ga poznavali.

SVI HEROJI GENERALI, SAMO JEDAN FALI

Gotovo su svi heroji oslobodilačkog rata posthumno proglašeni generalima. Ali, Nesib Malkić nije. Predsjedništvo RBiH donijelo je 12. januara 1996. godine odluku o posthumnom unapređenju Nesiba Malkića u čin brigadira Armije RBiH.

Čini se da je proradila nečija zavist i prema mrtvom heroju. On se i nije borio za činove niti za slavu. Još dok je bio živ tinjala je oficirska borba za činove. Apetiti su rasli, a on je na sve to gledao kao na nešto neprimjereno za vrijeme u kojem se to dešavalo.

“Ja sam bio kapetan, pa neka mi daju isti čin”, govorio je.

Ipak je napravljena neprocjenljiva greška. Za nju je neko kriv, onaj ko je Predsjedništvu “servirao” prijedloge činova. Svjesno ili nesvjesno.

Neka je sramota onih koji su to napravili. Ne znam može li se greška ispraviti.

“Svi heroji generali, samo jedan fali”, kaže jedan njegov saborac, aludirajući na učinjenu pogrešku prema heroju oslobodilačkog rata Nesibu Malkiću.

stav.ba