“NAPRAVILI SU POD MOJIM PROZOROM MUZIČKU ŠKOLU I TO BAŠ ONE GODINE KADA SAM SINA I MUŽA KOPALA ZA JEDAN DAN”

Visits: 1394 Today: 3

Nedžiba Salihović, iz sela Biljača kod Bratunca, u Srebrenici je 1995. godine izgubila muža, sina, brata te mnogobrojnu rodbinu. Fotografija Nedžibe Salihović, koju je napravio Ron Haviv, ratni fotoreporter, kako u očaju, nekoliko dana nakon gubitka najmilijih, u izbjegličkom kampu u Tuzli vrišti na UN-ovog vojnika, je obišla svijet.

Ipak njena agonija tu se ne završava, nego se nastavlja u Vogošći, gdje je kupila stan, kako kaže, od vlastitih sredstava, a politika vogošćanske SDA joj je nanijela samo probleme. Naime, u prizemlju zgrade gdje ona stanuje vršeno je proširenje zgrade s ciljem otvaranja muzičke škole i to baš u godini kada je Nedžiba Salihović ukopavala muža i brata. Nedžiba se tome usprotivila, imala je i potpise komšija, ali nije se marilo za to. Kasnije je slučaj završio na sudu, a Nedžiba je osim plaćanja advokata, od svoje penzije od 320 KM morala plaćati i sudske troškove, jer presuda nije bila u njenu korist.

– Evo pogledajte šta su uradili. Napravili su pod mojim prozorom muzičku školu i to baš one godine kada sam sina i muža kopala za jedan dan. Crni dan mi je bio kad se ovo kopalo i pravilo, kad je bio pad Srebrenice 1995. godine i kad se ovo napravilo, ne znam koji mi je od ta tri dana bio crnji, ali čini mi se da je ovaj kad je napravljeno bio najcrnji. Kad sam god pokucala da me prime da pitam zašto je uradio ovako jednoj majci nikad me nisu primili – počinje svoju priču Nedžiba Salihović za portal “Avaza”.

Kupila kreditima

Kaže da joj je to teže palo nego događanja iz 1995. godine.

– Gore mi je bilo nego 1995. godine kad je pala Srebrenica. Hiljadu puta sam pitala “Bože dragi, zar sam ovo mogla doživjeti u Federaciji BiH, za koju sam izgubila i sina i muža i brata i stotinu svojih najmilijih”. Nisam mogla vjerovati da sam ovo mogla doživjeti – kazala je Nedžiba za portal “Avaz”.

Navodi da su i komšije bile na njenoj strani, ali da ni to nije pomoglo te dodaje da je pola Vogošće prodato.

– Četnici su ubili i mog sina i moga muža i moga brata, mog sina je crna zemlja progutala prije vremena, ali i mnogobrojnu rodbinu, a ja danas moram da se patim. Ja sam sve ovo kupila, jedan kredit podignem, drugi vratim, nisam ništa dobila osim penzije, koju mi ne mogu ukinuti, a da su je mogli davno bi ukinuli – mišljenja je Nedžiba koja dodaje:

Moj advokat se borio pet-šest godina sa njima, ali se nije mogao izboriti, zato što je SDA bila na njihovoj strani. Ja sam za SDA stranku izgubila i sina i muža. Primala sam 320 KM penzije, a nakon presude u njihovu korist penzija se prepolovila na 161 KM. Godinu i po sam plaćala sudske troškove za svoj stan.

Kako pojašnjava tužili su je poslije i ona nije išla ni na rasprave, ali je svejedno presuđena.

– Nisam imala više snage, godinu i po mi je odbijano od penzije – govori kroz suze Nedžiba.

– Navodno su rekli da imam 1.500 KM za ubijenog sina i muža, a nažalost država je takva, da ja za svoga sina, koji je bio pripadnik Armije RBiH od prvog dana do smrti, primam 62 KM. Za sina koji se borio za ovu domovinu, kakvo je to pravo i kakva je tu država, kakvo je to Federalno ministarstvo, kakva su to udruženja? Ja sam se prije godinu operisala, niko nije došao sa općine Vogošća da me pita kako sam. Za muža nisam dobila zaostale plaće od 1992. godine do 1995. godine. Imam 5.600 KM neisplaćenih. Jednom sam napravila zahtjev u Ministarstvu za boračka pitanja i dobila 500 KM, a stotinu papira sam morala skupiti. Jel moguće da jedna majka za sina i muža dobije 516 KM – pita Nedžiba Salihović.

Mnogo je ucviljenih majki

Kaže da su je rekli da sredstva dobijaju majke koje imaju prioritet.

– Tražila sam tadašnjeg ministra kada sam htjela da operišem koljeno, a njegova sekretarica i stražar mi nisu dali ni da uđem, a kamoli da zakažu termin. Ja nisam došla ovdje zato što volim Vogošću, nego zato što sam protjerana sa puškom. Nisam dobrodošla ni u Vogošću ni u Podrinje, tačnije u moje selo Biljača kod Bratunca. U Bratuncu mi prijete zato što sam dala izjavu kući za svoje komšije, koje su mi odvojili sina i muža u Potočarima, rekla sam da sam ih vidjela i to ne krijem, sad nisam rahat ni ovdje ni tamo. Nalazim se ni na nebu ni na zemlji – pojašnjava Nedžiba Salihović za “Avaz”.

Pojašnjava da nije jedina koja je preživjela ovu agoniju.

– Ima mnogo ucviljenih majki u Vogošći. U strahu živim, u strahu hodam, ja sanjam četnike ako spavam ovdje, ako spavam u Bratuncu ja sanjam svoje sina, brata i muža. Čim dođem u selo meni moj sin dođe i priča sa mnom “Majko šta radiš, kako si”. Ja ustanem i isplačem se, nema moga sina, ali moja je duša tamo, neka mi prijete, hoću da budem tamo, hoću da pričam.

Podsjećamo u trenutku ubistva njen sin je imao 23 godine, a muž 42 godine, a Nedžiba Salihović je rat provela kao izbjeglica u Podrinju.

– Gdje god odem i tražim neka prava kažu mi da nisam iz Srebrenice i zbog toga sam “skresana” gdje god dođem. Kupili su šaku ljudi iz Podrinja, i to drže u rukama, a majke, supruge i ostalo slabo – zaključila je Nedžiba Salihović za portal “Avaza”.