MOJA SUPRUGA ODBIJA DA ŽIVI SA MOJIM RODITELJIMA, DA LI DA IZNAJMIM STAN?

MOJA SUPRUGA ODBIJA DA ŽIVI SA MOJIM RODITELJIMA, DA LI DA IZNAJMIM STAN?

Bračni par četiri mjeseca živi u kući mladoženjinog oca. Međutim, došlo je do nesporazuma između mladoženjinih ukućana i nevjeste. Nevjesta je otišla svojim roditeljima, a od muža traži da iznajmi stan i da žive daleko od svih problema ili da žive u kući njenih roditelja, bez da on prekida vezu sa svojim roditeljima. Mladoženja pita: ‘Ovo sam predložio svojim roditeljima, ali su me odbili i insistiraju da živim s njima. Da li sam griješan ako im ne udovoljim i iznajmim stan kako bih živio sa svojom suprugom? ’

ODGOVOR:
Ovaj problem se često dešava između nevjeste i muževe porodice. Ono što čovjek treba da uradi u ovakvoj situaciji jeste da pokuša, koliko je u mogućnosti, pomiriti svoju ženu i porodicu i među njima uspostaviti lijepe odnose. Treba ukoriti onoga koji čini nepravdu prema svom bratu i to na lijep način, kako bi se postigla harmonija i zajedništvo, jer su harmonija i zajedništvo u svakom slučaju dobro. Ako ne postoji mogućnost za pomirenje, onda nema grijeha da se odvoji u poseban stan; to čak može biti bolje i korisnije za sve, kako bi se prevazišlo ono što je u srcima jednih prema drugima. U ovom slučaju neće prekidati odnose sa svojima, nego će stalno biti u kontaktu. Dobro bi bilo da stan u kojem će stanovati posebno sa svojom ženom bude blizu kuće njegovih roditelja, kako bi ih vrlo lahko mogao posjećivati i održavati vezu s njima. Bolje i preče je da čovjek živi odvojeno sa svojom ženom, ako će ispunjavati obaveze prema svojim roditeljima i svojoj supruzi, onda kada ih je nemoguće pomiriti da zajedno žive. (Šejh Ibn Usejmin, “Nurun alad – debbi”, str. 50 – 51)

ŠEJH IBN USEJMIN

Putem Islama

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

PPROČITAJTE JOŠ:

Dirljiva priča o dobročinstvu mladića prema svojoj majci koja je bila mentalno poremećena od rođenja

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Doktorica iz Saudijske Arabije ispričala je dirljivu priču o dobročinstvu jednog sina prema njegovoj majci. Rekla je: ”U moju ordinaciju došao je tridestogodišnji Muhamed sa svojom majkom koja je željela pobjeći od njega, pa ga je ugrizla za ruku, grebala ga svojim noktima i pljuvala u lice, ali i pored svega toga, sa njegovog lica nije silazio osmijeh.

Njegova majka je ušla u ordinaciju i bacila svoj ogrtač, a zatim se počela smijati poput lude osobe i kružiti oko ljekarskog stola.

Upitala sam mladića: ‘Ko je ova osoba?’

Odgovorio je: ‘Moja majka.’

‘A šta je sa njom’, upitala sam Muhameda?

Odgovorio je: ‘Ona je rođena sa mentalnim poremećajem.’

Začuđena takvim odgovorom, upitala sam: ‘Pa kako je onda tebe rodila?’

Muhamed je odgovorio: ‘Moj djed ju je udao za moga oca sa ciljem da rodi dijete i da ostane potomstvo iza nje. Otac ju je oženio i u prvoj godini braka razveo se od nje. Ona je ostala trudna i rodila je mene kao jedino svoje dijete. Ja se od moje desete godine brinem o majci, kuham i radim sve druge poslove, a kada krenem na spavanje onda majkinu nogu zavežem za svoju da ne bi pobjegla od mene.’

Upitala sam: ‘A zašto si došao sa njom kod mene?’

Odgovorio je: ‘Moja majka ima dijabetes i povišen tlak.’ Dok smo mi razgovarali njegova majka je ponovo počela da se nekontrolisano smije i da ga pljuje u lice, a on je samo obrisao pljuvačku sa svoga lica i nasmiješio se.

Rekla sam mu: ‘Pa, tebe tvoja majka i ne poznaje?!’

Muhamed je tužno odgovorio: ‘Da, ona ne zna da sam ja njezin sin, ali Onaj Koji me je stvorio zna da je ona moja majka.’

Tada se umiješala njegova majka, rekavši mu: ‘Ti si lažov! Rekao si da ćeš me voditi u Mekku.’

Muhamed joj je rekao: ‘U četvrtak, majko! Rekao sam da ćemo u četvrtak ići u Mekku na umru.’

Upitala sam Muhameda: ‘Zašto vodiš majku na umru kad ona ne podliježe vjerskim obavezama?’

Muhamed je rekao: ‘Kad god moja majka poželi otići u Mekku, ja ju odvedem. Ne mogu dozvoliti da moja majka nešto poželi, a ja sam u mogućnosti da joj to ispunim, a da to ne uradim.”’

Kada je Muhamed sa svojom majkom napustio ordinaciju, doktorica je zaključala vrata i dugo plakala. Govorila je: ”Čula sam za razne vidove dobročinstva, ali nikada prije nisam vidjela mladića, kojeg rođena majka ne poznaje, da je svoj život i svoje vrijeme posvetio brizi o njoj, iako je jednostavno mogao odvesti majku na kliniku za mentalne bolesti i opet joj činiti dobročinstvo i redovno je posjećivati. Međutim, njegova dobrota i plemenitost željeli su da vrata Dženneta budu pred njim otvorena cijelog njegovog života.”

saff.ba