MOJA SUPRUGA ODBIJA DA ŽIVI SA MOJIM RODITELJIMA, DA LI DA IZNAJMIM STAN?

Visits: 201 Today: 1

MOJA SUPRUGA ODBIJA DA ŽIVI SA MOJIM RODITELJIMA, DA LI DA IZNAJMIM STAN?

Bračni par četiri mjeseca živi u kući mladoženjinog oca. Međutim, došlo je do nesporazuma između mladoženjinih ukućana i nevjeste. Nevjesta je otišla svojim roditeljima, a od muža traži da iznajmi stan i da žive daleko od svih problema ili da žive u kući njenih roditelja, bez da on prekida vezu sa svojim roditeljima. Mladoženja pita: ‘Ovo sam predložio svojim roditeljima, ali su me odbili i insistiraju da živim s njima. Da li sam griješan ako im ne udovoljim i iznajmim stan kako bih živio sa svojom suprugom? ’

ODGOVOR:
Ovaj problem se često dešava između nevjeste i muževe porodice. Ono što čovjek treba da uradi u ovakvoj situaciji jeste da pokuša, koliko je u mogućnosti, pomiriti svoju ženu i porodicu i među njima uspostaviti lijepe odnose. Treba ukoriti onoga koji čini nepravdu prema svom bratu i to na lijep način, kako bi se postigla harmonija i zajedništvo, jer su harmonija i zajedništvo u svakom slučaju dobro. Ako ne postoji mogućnost za pomirenje, onda nema grijeha da se odvoji u poseban stan; to čak može biti bolje i korisnije za sve, kako bi se prevazišlo ono što je u srcima jednih prema drugima. U ovom slučaju neće prekidati odnose sa svojima, nego će stalno biti u kontaktu. Dobro bi bilo da stan u kojem će stanovati posebno sa svojom ženom bude blizu kuće njegovih roditelja, kako bi ih vrlo lahko mogao posjećivati i održavati vezu s njima. Bolje i preče je da čovjek živi odvojeno sa svojom ženom, ako će ispunjavati obaveze prema svojim roditeljima i svojoj supruzi, onda kada ih je nemoguće pomiriti da zajedno žive. (Šejh Ibn Usejmin, “Nurun alad – debbi”, str. 50 – 51)

ŠEJH IBN USEJMIN

Putem Islama

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

PPROČITAJTE JOŠ:

Dirljiva priča o dobročinstvu mladića prema svojoj majci koja je bila mentalno poremećena od rođenja

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Doktorica iz Saudijske Arabije ispričala je dirljivu priču o dobročinstvu jednog sina prema njegovoj majci. Rekla je: ”U moju ordinaciju došao je tridestogodišnji Muhamed sa svojom majkom koja je željela pobjeći od njega, pa ga je ugrizla za ruku, grebala ga svojim noktima i pljuvala u lice, ali i pored svega toga, sa njegovog lica nije silazio osmijeh.

Njegova majka je ušla u ordinaciju i bacila svoj ogrtač, a zatim se počela smijati poput lude osobe i kružiti oko ljekarskog stola.

Upitala sam mladića: ‘Ko je ova osoba?’

Odgovorio je: ‘Moja majka.’

‘A šta je sa njom’, upitala sam Muhameda?

Odgovorio je: ‘Ona je rođena sa mentalnim poremećajem.’

Začuđena takvim odgovorom, upitala sam: ‘Pa kako je onda tebe rodila?’

Muhamed je odgovorio: ‘Moj djed ju je udao za moga oca sa ciljem da rodi dijete i da ostane potomstvo iza nje. Otac ju je oženio i u prvoj godini braka razveo se od nje. Ona je ostala trudna i rodila je mene kao jedino svoje dijete. Ja se od moje desete godine brinem o majci, kuham i radim sve druge poslove, a kada krenem na spavanje onda majkinu nogu zavežem za svoju da ne bi pobjegla od mene.’

Upitala sam: ‘A zašto si došao sa njom kod mene?’

Odgovorio je: ‘Moja majka ima dijabetes i povišen tlak.’ Dok smo mi razgovarali njegova majka je ponovo počela da se nekontrolisano smije i da ga pljuje u lice, a on je samo obrisao pljuvačku sa svoga lica i nasmiješio se.

Rekla sam mu: ‘Pa, tebe tvoja majka i ne poznaje?!’

Muhamed je tužno odgovorio: ‘Da, ona ne zna da sam ja njezin sin, ali Onaj Koji me je stvorio zna da je ona moja majka.’

Tada se umiješala njegova majka, rekavši mu: ‘Ti si lažov! Rekao si da ćeš me voditi u Mekku.’

Muhamed joj je rekao: ‘U četvrtak, majko! Rekao sam da ćemo u četvrtak ići u Mekku na umru.’

Upitala sam Muhameda: ‘Zašto vodiš majku na umru kad ona ne podliježe vjerskim obavezama?’

Muhamed je rekao: ‘Kad god moja majka poželi otići u Mekku, ja ju odvedem. Ne mogu dozvoliti da moja majka nešto poželi, a ja sam u mogućnosti da joj to ispunim, a da to ne uradim.”’

Kada je Muhamed sa svojom majkom napustio ordinaciju, doktorica je zaključala vrata i dugo plakala. Govorila je: ”Čula sam za razne vidove dobročinstva, ali nikada prije nisam vidjela mladića, kojeg rođena majka ne poznaje, da je svoj život i svoje vrijeme posvetio brizi o njoj, iako je jednostavno mogao odvesti majku na kliniku za mentalne bolesti i opet joj činiti dobročinstvo i redovno je posjećivati. Međutim, njegova dobrota i plemenitost željeli su da vrata Dženneta budu pred njim otvorena cijelog njegovog života.”

saff.ba