KOME SMETA DJEČIJI SMIJEH NA TERAVIJI?👦👧

KOME SMETA DJEČIJI SMIJEH NA TERAVIJI?👦👧
Svoja prva sjećanja za odlazak u džamiju vežu me za teravije. One kada te mati povede, posadi kraj sebe i zaprijeti kako moraš raditi sve što i ona. K’o dijete, pa ti brzo dosadi gore – dole, čini ti se do unedogled, pa negdje napola zaboraviš majčine prijetnje, dograbiš tespihe i igraš se s njima da ti bude manje dosadno. Ponekad i zaspiš. Kasnije, kada sam došla u neke malo starije godine, a opet dječije jedva sam čekala ramazanske noći u kojima smo prijateljice i ja onako skockane, sa najljepšom maminom maramom trčale prije teravije kako bismo zauzele prvo mjesto na ulazu namijenjenim za žene.
Išle smo na teraviju. To je ponajviše bio izgovor za “zabavu” koja nas čeka. Bilo nas je popriličan broj i po pravilu bismo zauzele na musanderi drugi saf. U prvi bismo puštale žene raznih starosnih dobi. Najbitnije nam je bilo da smo nacifrane, a o namazu samom nismo baš plaho razmišljale. Do pola teravije i donekle bismo bile ozbiljne, a onda nam je postajalo sve smiješno. Žena koja glasno štucne, pucketanje nečijih koljena, hodža ako se zapetlja oko ajeta, oni koji na vitrima krenu dole kada treba samo podići ruke…
Razloga nam nije nedostajalo. Žene bi se naljutile na nas, pa bi nas ponekad raspoređivale između sebe kako bi održavale koliku toliku disciplinu, ali čim bi one na sedždu za imamom mi se dižemo i došaptavamo. Za osvetu što nas ruže smo im dok su na sedždi kačile iglicama dimije ili suknje za ćilim, pa kada krenu ustati ne mogu ili im suknja spadne. Kako ne bismo muškarcima ostale dužne bacale smo sa sprata tespihe dole na njih, pa kako koga potrefi. I tako iz noći u noć.
Bilo je svega i svačega, ali nikad džamije pune djece kao tada.
Sada znamo da to nije baš bilo pohvalno, ali nas je vezalo za džamiju i ta je veza ostala, jer najljepše uspomene nosimo iz tih ramazanskih noći.
Odrasle i prestale s tim nestašlucima.
Danas mnogima smetaju dječiji nestašluci u džamiji, pa djecu iz džamije tjeraju na sve načine. A ne bi trebali. Sve dok džamijom odjekuje dječiji smijeh trebamo biti svjesni da tako puštamo u džamiju buduće prave, odgovorne džematlije.
Jer, to su sada samo djeca.
A dijete je najlakše otjerati. Umjesto toga sjetimo se da smo i mi jednom bili djeca. 💜
Fahreta Bašić-Smriko