JEZIVA ISPOVIJEST SUZANE KOJU JE TUKAO MUŽ

Visits: 1054 Today: 1

Suzana Grozdanović je, tokom šest godina braka, trpila konstantno, svirepo nasilje od strane supruga.

Poslije prebijanja je “liječio” tako što joj je zabadao čačkalice u akupunkturne tačke na kičmi, dok joj je krike gušio tako što joj je nabijao krpu u usta. Prebijanja su bila brojna, a počela su kada je bila trudna. Suzana je pet godina svakog dana planirala bjekstvo, a kada je konačno otišla u drugu državu, zbog supruga su joj oduzeli dijete. Danas su Suzana i njena kćerka konačno zajedno i žive u miru.

Problemi u braku za Suzanu su počeli nakon samo šest mjeseci, kada je suprug toliko pretukao da je u bolnici provela sedmicu dana, sa konstatovanom kontuzijom i težim povredama vrata.

“Prvih šest mjeseci sam mislila da je on najbolji čovjek na svijetu, toliko je dobar manipulator bio. Mislila sam da će da bude najbolji otac i muž. Kad sam bila trudna s Molinom saznala sam da se drogira. Ja sam mislila da je on na steroidima jer je stalno trenirao, ali je on valjda uzimao steroide i heroin. Takvi ljudi su najopasniji, njima je papazjanija u glavi. Oni zamišljaju da su najmoćniji. Ja sam sretna da sam ostala živa. Moj život meni tada ništa nije vredio, bilo mi je bitno samo da svoje dijete izvučem iz tog pakla. To su planovi koji su pravljeni godinama – priča Suzana za Telegraf.

U momentu kada je pretukao trudnu, usisavala je kuću. Kada je krenula da usisava stepenište, rekao joj je da ugasi usisivač. Kako to nije uradila istog momenta, on je, kako objašnjava, razbio stolicu od stepenište i zamahnuo da je udari nogarom u kičmu.

“Zamahnuo je i da me udari preko stomaka, ali tada je ušao njegov brat i bacio ga na krevet, pa na pod, a meni rekao da uđem u auto. Tada su me štitili njegov i moj brat. Sedam dana sam provela u selu kod moje snahe, dok nisam dobila kartu za Australiju, gdje sam se porodila poslije par sedmica. Sestra mi je platila kartu, ona mi je na rukama umrla prije šest godina. Molinu sam rodila prevremeno u sedmom mjesecu trudnoće. Nisam imala ni stomaka, imala sam 52 kilograma. Posteljica mi je pukla. Beba je bila u inkubatoru, a ja sam imala sedam operacija kako bi mi izvadili posteljicu. To smo nekako preživjele, ali sin mi je ostao u Srbiji, morala sam da se vratim. Mislila sam da suprug živi svoj život, da neće da me dira. Nisam znala šta će da me snađe kad se vratim. Kad sam došla tamo, oteo mi je dijete iz kreveca, tada je pretukao moju sestru i mene – dodaje.

Objašnjava da su joj nadležni govorili da bježi sama u Australiju, da ostavi dijete, ali za nju to nije bila opcija. Željela je da bude sigurna da je dijete dobro. Suprug je, kaže, toliko prebijao, da je policija dva puta našla u kontejneru.

“On bi me onesvještenu ubacio u gradski kontejner jer sam dolazila da vidim da li maltretira dijete koje je bilo kod njega. Kako me u bolnici izliječe, tako ja opet odem pred vrata jer znam da maltretira dijete i ne želi da mi je da. Lagao me je da dolaze, gdje su, ja kao budala noćima stojim ispred kuće. Nisam znala da li je noć da li je dan koliko sam plakala – kaže Suzana.https://googleads.g.doubleclick.net/pagead/ads?client=ca-pub-7497386645397481&output=html&h=280&adk=896164471&adf=132178210&pi=t.aa~a.1950686692~i.20~rp.4&w=696&fwrn=4&fwrnh=100&lmt=1655651855&num_ads=1&rafmt=1&armr=3&sem=mc&pwprc=1787628243&psa=1&ad_type=text_image&format=696×280&url=https%3A%2F%2Fcrna-hronika.info%2Fjeziva-ispovijest-suzane-koju-je-tukao-muz-pretuce-me-pa-me-ubaci-u-gradski-kontejner-nije-mario-ni-za-trudnocu%2F379688&fwr=0&pra=3&rh=174&rw=696&rpe=1&resp_fmts=3&wgl=1&fa=27&uach=WyJXaW5kb3dzIiwiMC4xLjAiLCJ4ODYiLCIiLCIxMDIuMC41MDA1LjExNSIsW10sbnVsbCxudWxsLCI2NCIsW1siIE5vdCBBO0JyYW5kIiwiOTkuMC4wLjAiXSxbIkNocm9taXVtIiwiMTAyLjAuNTAwNS4xMTUiXSxbIkdvb2dsZSBDaHJvbWUiLCIxMDIuMC41MDA1LjExNSJdXSxmYWxzZV0.&dt=1655698205865&bpp=2&bdt=2048&idt=2&shv=r20220615&mjsv=m202206140101&ptt=9&saldr=aa&abxe=1&cookie=ID%3D5fee9dd7b1a8c795%3AT%3D1627587011%3AS%3DALNI_MY8kEL5F6xuYUcOkFe0b6DPaCHRvw&gpic=UID%3D000003af81ceee69%3AT%3D1649384499%3ART%3D1655698081%3AS%3DALNI_MawO2Xf1q9g0g9UxuyAJvr7bXuYew&prev_fmts=0x0%2C1343x611%2C696x280%2C696x280%2C696x280&nras=6&correlator=2518583355734&frm=20&pv=1&ga_vid=499165995.1575891839&ga_sid=1655698205&ga_hid=2047571760&ga_fc=1&u_tz=120&u_his=1&u_h=768&u_w=1360&u_ah=682&u_aw=1360&u_cd=24&u_sd=1&dmc=8&adx=138&ady=3562&biw=1343&bih=554&scr_x=0&scr_y=1348&eid=44759876%2C44759927%2C44759842%2C31067769%2C31062931&oid=2&psts=AGkb-H8BYv12vzo7iT1T4PDCrDdz9t8dh5Tj4HHyyeDpegQKdYQdBnXlwm9jslsrp_p7izdXuBFkCgkOWVsw2Ic%2CAGkb-H9AAjCFpw9X_2w-nN44YaFbNhtfbU9KUNQjPCryvlpiwyeVRsKNvtv3eSEJw2imzlb2PeI1GJUULfjHxLo%2CAGkb-H-k24GiZtJpw_J5eRUQYp2ydekHF2Ew02ITQMpF5K6QQqSGyQitr4pPmATwou599J76CruDGyPboJoaPoc&pvsid=1856158718903933&tmod=1313593114&uas=1&nvt=1&ref=https%3A%2F%2Fcrna-hronika.info%2F&eae=0&fc=1408&brdim=0%2C0%2C0%2C0%2C1360%2C0%2C1360%2C682%2C1360%2C554&vis=1&rsz=%7C%7Cs%7C&abl=NS&fu=128&bc=31&ifi=12&uci=a!c&btvi=4&fsb=1&xpc=jS9RqljIF9&p=https%3A//crna-hronika.info&dtd=M

Prisjeća se kako je njen suprug iznajmio stan na trećem spratu zgrade, u kom je držao zaključanu. U stanu je bio samo stočić, sve stolice, krevet i telefon koji je bio zaključan. Niko nije znao gdje je Suzana, dozvoljavao joj je samo da pozove sina koji je bio kod oca.

“Ja sam se od njega razvela poslije prvog udarca koji mi je zadao u trudnoći, ali on meni pet godina nije dao razvod braka i ucjenjivao me je kćerkom koja je bila kod njega. Nisam htjela da odem bez nje jer je maltretirao. Tokom tih pet godina moj sin je posumnjao da sa mnom nešto nije u redu. Kad sam ga zvala, pričali smo u šiframa. Sestra je takođe primijetila da nešto nije u redu, jer kad god su dolazili kod njega da me vide, on je govorio da spavam ili da nisam tu, to je trajalo tri mjeseca – objašnjava.

Sestra je za osmi mart htjela da joj donese cvijeće. Vidjela je Suzaninog supruga da izlazi iz dvorišta i odlučila da ga prati. Vidjela je kako ulazi u zgradu i polako išla za njim. Kad je ušao u stan, ona je postavila nogu da ne zatvori vrata.

“On je pustio, a kad je ušla stavio je ključeve između prstiju i udario ju je u lice. Iscjepao joj je lice, ušivali su joj to kasnije. Dok je tukao, ja sam bila na podu. Bio je zavisnik od metadona, to vrijeme što sam bila u tom stanu me je maltretirao, silovao, ali i drogirao metadonom da bih bila mirna, da ne bih vrištala. On je za to djelo u Srbiji dobio svega dva mjeseca zatvora i ne znam da li je odležao to. Sestru je htio da baci sa trećeg sprata. Pustio je tek kad je obećala da neće prijaviti policiji. Ja nisam mogla da je odbranim jer je on mene drvenim klompama prije toga udarao po koljenima. Nisam mogla da stanem na noge. Sestra je uplašena otišla kući, plašila se za moju bezbjednost. Molila je majku da ne prijavi da ne bi mene ubio – prisjeća se Suzana.

Kada su otišle u bolnicu i policiju, u policiji im je rečeno da moraju da postupaju po privatnoj tužbi jer “nema dokaza da je on to uradio”. Policija je došla i u stan, Suzanu su postavili da sjedne na stollicu, a prisutna je bila i majka njenog supruga.

“Desilo se da je ušao jedan policajac, Bojan, i rekao da mi je sestra brutalno pretučena. Smjela sam samo da pitam da li je to stvarno istina. Po mojoj reakciji je vidio da se suzdržavam i da nešto nije u redu. Sestra je rekla da je ostavila cvijeće na stolu da po tome mogu da znaju da je bila tu. Policajac je htio da ga uhapsi, posvađali su se, moj muž je htio da se bije. On je kik bokser i trenirao je policajce. Svi su se znali međusobno. Drugi policajac, koji mu je prijatelj, ih je smirivao. Bojan mi je rekao da idem odatle i da dođem kod njega. U tom stanu sam bila još nekoliko dana. Pobjegla sam kada je prvi put zaboravio da zaključa vrata – dodaje.

Objašnjava da je policija više puta dolazila nju da hapsi i da je izbačena iz stana jer je suprug za njen stan rekao da je njegov.

“Tada me je udario pesnicom, izbio mi je zub, kutnjak. Molina je skočila na mene, namignula mi i rekla da ona može da trpi. Tukao me je preko nje. Ja sam štitila nju, a ona je postavljala svoja leđa, da mene zaštiti. Šta je to dijete preživjelo… Kad je bila mala, u tom stanu u kom me je držao zatvorenu je tražio da mu skuham supu. Davala sam mu je preko Moline koja je ležala pored njega. Molina ga je slučajno zakačila nogicom i par kapi mu je kanulo na butinu. Supa nije bila vrela. Kakve je batine ona tada dobila… Uzeo je kabl i tukao je njime. Ja sam je držala u naručju, sve su mi pruge ostale po rukama koliko je udarao. Ona nije ni plakala, ni jecala, samo je gledala u jednu tačku. Nakon toga se on valjda ištipao da bude crveno, otišao u kupatilo i obrijao dlake sa noge da bi ispalo da je sve toliko ispečeno od supe, da ni dlaka nema i zvao je majku da se žali šta mu je dijete uradilo i da mu ona donese melem. Kad sam otišla u kupatilo, vidjela sam dlake na brijaču. Na svijetu nikog bolesnijeg od njega nisam srela – priča Suzana.

Kako navodi, to kako su pobjegle od nasilnika je “priča za sebe”. Kada je shvatila da joj neće dati da vidi dijete, a nakon svega što se dešavalo u stanu u kom je držao, godinama ga je ubjeđivala da će da ostane u Srbiji. Čak ga je ubijedila i da joj je oduzet pasoš. Tada je, kaže, počela da kuje plan kako da uzme kćerku od supruga, kako bi sa njom pobjegla u sigurnu kuću.

“Jednom sam pokušala, obratila sam se policiji i rekla da me ne stavljaju za nestalu, rekla sam da ćemo biti u sigurnoj kući. Neko mu je to dojavio. Mi smo krenule oko 11 uveče na autobusku stanicu, ne znajući da zna šta smjeramo. Policija i on su me sačekali blizu stanice, naletjeli na mene i na dijete. Oteo mi je dijete, prosuo mi pivo među noge, da ispadne da sam se ja upiškila od alkohola jer ću smrdjeti na alkohol ako policija priđe. Djetetu je stavio ruku na usta i otrčao. Dečko koji je bio s njim mi je držao ruke iza leđa. Savila sam se i vikali su da imam nož jer sam ja jedno vrijeme od straha nosila nož u čizmi, ali tada ga nisam imala. Policija je iz kombija je naletjela na mene. Kada je rekao da imam nož, šutnuo me je u rebra, naprsla su mi dva rebra. Policija je skočila na mene, stavila me u kombi, rekli mi da pušem u alkotest, ponižavali me da smrdim na alkohol – opisuje nemili događaj.

Kaže da je bila smještena na psihijatriju jer zbog povreda nije mogla da uradi alko test, a policajci su napisali da ima dva promila alkohola u krvi. Prisjeća se da je načelnica psihijatrije u Čačku znala kakav je njen suprug jer je otimao metadon njenim pacijentima. Na odjeljenju psihijatrije urađen joj je nalaz krvi i utvrđeno je da nije u alkoholisanom stanju.

“Kada sam se obratila policiji u Beogradu i zatražila da policajci koji su me napali budu otpušteni, pozvao me je tadašnji lokalni šef policije, koji mi je bio komšija, i rekao mi je da ne radim to i da ću imati velike probleme ukoliko oni dobiju otkaz. Rekao je da mi neće dati mira, da imaju prijatelje koji će da me ubiju i sve zataškaju. Zato nisam prijavila – dodaje.

Nakon toga krenuo je glavni dio plana za bjeksvo. Iznajmila je stan u centru Čačka, a sa majkom, koja je bila u Australiji dogovorila se da se prave da otvara firmu i da nema namjeru da ide u Australiju.

“Sve te godine imala sam nekih 149 maraka, koje sam stavljala u brusthalter u slučaju da imam minut nasamo sa kćerkom, kako bismo pobkegle. Svaki brus sam skekla iznutra da bih mogla da premeštam taj novac. Da mi je za lijek trebalo, ne bih to potrošila, godinama sam čuvala taj novac – priča Suzana.

“Riješila sam da se pravim da želim da otvorim igraonicu za djecu. Moja majka je poslala toliko stvari. Znale smo da je to bačen novac, ali radile smo to da ga uvjerimo da ću da ostanem u Srbiji. Čak sam sa njim išla da iznajmim veliki lokal gdje bih mogla da otvorim tu igraonicu. On je počeo da mekša i morala sam da igram na to da bi trebalo da spustimo loptu, da probamo da budemo zajedno, znajući šta je moj plan. Ni tada mi nije ostavljao dijete. Ja sam se sa Molinom sve dogovarala. Ona je imala šest godina, ali sve je znala i nije podnosila da živi sa ocem. Više me je ona gurala da bježimo, nego što sam ja imala hrabrosti. Kad mi dijete to traži, znam da moram to da uradim – prepričava.

Kada je spavala kod oca, djevojčica je plakala i govorila da je boli koljeno, a smirila bi se tek kada joj dođe majka. Suzanu bi zvali usred noći, a, kako kaže, kako bi ona došla, tako kćerku više ništa ne bi boljelo. Išle su ljekaru, koji je rekao da djevojčica treba da vadi krv i da dođu ujutru.

“Od doktora smo došle kod mene u stan. Sa nama je bio njegov brat, a on se najvjerovatnije drogirao jer je, kad se vratio, bio unezvijeren. Kad je došao, njegov brat je otišao kući. Rekao mi je da ujutru ja vodim Molinu da vadi krv. To je bio prelomni momenat. U sobi sam joj rekla da ujutru bježimo, pa šta nam Bog da. Nismo spavale cijelu noć. U šest sati ujutru sam uključila mašinu, ništa nismo ponijele sa sobom, ni rezervni veš nisam ponijela da ne bismo bile sumnjive. Poljubila ga je rekla da ide da vadi krv. Ta scena joj je ostala urezana u sjećanje. Svega se sjeća, nekih stvari bolje nego ja. To je trauma i to ostaje. Sišle smo niz stepenice. Nikada neću da zaboravim taj momenat. Uzele smo smeće da izbacimo i ja sam tu za nju ponijela neke stvarčice, ali ništa od garderobe, samo neku igračkicu bez koje nije išla nigdje. To smo stavile u tu kesu za smeće. To kao da je beskonačno trajalo, nikako da siđemo. Prvi put poslije toliko vremena smo bile same. Kad smo sišle niz stepenice, to je bila jurnjava ka stanici – objašnjava Suzana i dodaje da je stan u centru grada iznajmila kako bi joj autobuska stanica bila blizu.

crna-hronika