Jedini savjet za brak iza kojeg mogu stati
Jedini savjet za brak iza kojeg mogu stati
Kad smo se suprug i ja vjenčali, nismo pravili svadbu. Čuvali smo novac za karte ka istoku, ka putu do mjesta gdje ćemo moći steći edukaciju. Nismo se osjećali loše radi toga. U momentu kad smo se vjenčali, u džepu se nalazio ostatak od tuđih posuđenih 300 KM, ono nešto što je ostalo nakon kupovine namirnice u tadašnjem, čini mi se, Intereksu.
Svekrva je napravila sarme, nešto pite, a njena sestrična, suprugova tetična, napravila je kolač. Jeli smo to narednih sedam dana. Do mog prvog jela na kojem sam trebala da se pokažem, a koje mi je propalo, hranili smo se tim sarmama. Nisam znala kuhati. Ne znam nešto naročito ni danas. Nismo se osjećali loše radi svega toga.
Nisam na sebi imala vjenčanicu. Iz dva razloga. Prvi je što su u tom trenutku obje porodice prolazile određene financijske nestabilnosti, pa nisam željela da se dodatno opterećuju. Drugi je što, kako gore rekoh, nismo pravili svadbu, a svakako bih je nosila samo pred ženskim društvom, sve i da jesmo. Obukla sam jedini džilbab koji sam imala i himar koji sam kupila mnogo prije toga, kad sam se trebala pokriti. To je bio jedini himar koji sam imala.
Ispod sam obukla posuđenu svečaniju haljinu, Allah da nagradi sestru koja mi ju je rado posudila, poslije i poklonila. Danas ne znam ni gdje je. Nisam se vezala za haljinu, vezala sam se za povod zbog kojeg sam je obukla. On je ostao.
Dok ovo čitate, možda će se neko sažaliti, ali vjerujte mi da se mi nismo osjećali loše radi toga. Ni tad, ni sad. Prepričavamo to kao najsretnije trenutke ikad, jer to jesu. Bili su uvertira za sve lijepo nakon toga.
Nemamo niti jednu fotografiju sa vjenčanja, jer tad nismo imali niti telefone (iako su već bilo uveliko rašireni) niti aparat. Nismo se osjećali loše radi toga, zaista.
Ono jedino što jesmo imali jeste bračno putovanje. I to kakvo! Otišli smo i vratili smo se 15 godina kasnije, a naše putovanje je bilo put ka edukaciji, prva stanica drevni Damask, u vrijeme prije nego je počeo rat tamo, na izučavanje arapskog jezika (a suprug je poznavajući isti već odmah upisao i fakultet), potom godinu kasnije Medina, gdje smo bili nastanjeni sve do prije tri godine. Uz torbu u koju smo skupljali znanje, da ga ponesemo nazad u domovinu, stekli smo još i dvoje djece.
To je, ukratko, ukupno sve što imamo i sad, a da je naše. Nimalo se ne osjećamo manje vrijedno radi toga. Smatramo se veoma bogatim ljudima i tvrdim da živimo bolje nego dosta građana naše zemlje, u svakom pogledu.
Ne slavimo godišnjice, ne kupujemo poklone za tu priliku, nekad i ne znamo koliko smo godina zajedno, a dugo, još malo pa punoljetni. Ne želim sad nastaviti elaborirati i objašnjavati kako žena ima pravo da traži financijsku sigurnost, da traži raskošnu svadbu, niti da pojašnjavam kako naš primjer doista predstavlja jednu vrstu društveno neprihvatljive ludosti. Sve to stoji.
Želim reći, kratko, iako uvijek pišem dugo, da, kad se dvoje nađu na istim frekvencijama, kad staratelj žene procjeni ko je za nju prije nego i ona sama, kad da svoj blagoslov i isprati svoje dijete gledajući zeta čvrsto u oči, kad je prosac zreo i postojan, kad ljudi daju prednost Ahiretu nad dunjalukom, kad se ne plaše dunjaluka, nego hrle dunjalukom ka Ahiretu, Allah ostalo riješi, pruži, otvori i pozlati.
Možda će ovo biti moj najintimniji tekst ikad, ali želim da shvatimo da sve ono o čemu glasno govorimo da imamo pravo, nije garant za sreću. Sreća nema veze ni sa čim što mi nismo imali. Sreća su sasvim druge vrijednosti i stvari. Sreću, zapravo, ne čine stvari.
Jednako važi i za muškarca i za ženu. I jednako važi i u braku. Šta nam vrijedi sav nas dunjaluk, ako ćemo se mi u tim kućama svađati i kad se dani neće započinjati toplom kafom.
Gradimo Ahiret, pa će doći i dunjaluk i Ahiret. Gradimo iman, pa će se sve ostalo srediti samo. Kako? Ne znam ni sama kako, ali se sredi.
Umrem li, a hoću, prenesite to svakome od mene, kao neku mudrost, možda i jedinu koja je moto mog života.
Zato nemojte mene pitati savjete za udaju. Ja imam samo jedan. Iman i oslonac na Allaha. Pa i kad se desi nešto loše, a problemi su blagodat koliko i blagostanje, opet savjetujem iman i oslonac na Allaha, potom gledaj kako Allah rješava.
Allah nam svima dao bereketa u životima i brakovima, Amin.
