“IZ TE GOMILE MRTVIH, TE GOMILE KOJA SE PUŠI, IZLAZI DEČKO PET-ŠEST GODINA…”

Piše: Senad Jusić Čupo za bugojno-danas Izvod iz iskaza zaštićenog svjedoka PW-101 datog u Haagu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u sudskom procesu protiv vojnog i političkog vrha Republike Srpske.

Piše: Senad Jusić Čupo

Iz te gomile mrtvih, te gomile koja se puši, to više ne liči na ljudska tijela, već gomilu mesa, iskomadanog, odjednom izlazi čovjek, ja kažem čovjek, dečko pet-šest godina. Ljudi, to je nevjerovatno, to je nevjerovatno. Izlazi živo biće i kreće se prema putu gdje stoje momci s automatskim puškama koji su završavali to što su završavali. To dijete ide pravo prema njima.

I muk je. Sva vojska, sva policija, ti momci koji su tako olako pucali, neki su to sa uživanjem radili, a neki zato što su morali, oni su spustili puške i izgubljeno gledali to dijete, svi, komplet.

Da je čovjek stariji od sedamdeset godina izišao, to bi bilo strašno, a ne dijete, nevino dijete, slatko. Ono je bilo prekrito s dijelovima utrobe ostalih pogubljenih. Dok je izlazilo iz grupe strijeljanih vikalo je: „Babo, babo, babo, đe si babo, đe si?“ Taj gospodin, oprostite, ja sam upotrijebio riječ gospodin, taj oficir, ja mislim da je potpukovnik bio, mislim najviše pukovnik, on je tako osorno okrenuo se momcima sa automatskim oružjem, kaže:

„Šta čekate? Završite s njim!“

Momci su se, vjerujte, momci su se okrenuli njemu, ti koji su i rado ubijali, bilo je i koji su rado ubijali, okrenuli njemu i kazali:

„Gospodine, imate pištolj, završite vi, izvolite, zašto vi ne završite s njim?“

Svi su nakon toga zanijemili. Tada je taj oficir naredio:

„Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i vodite dole, pa sa sljedećom turom da se doveze i da se dovrši.“

I šta ja sad tu, nemoćan, ja sam pozadinac, moje je da ćutim, manji od svakog tog vojnika. Poveli su to dijete, ne ovi koji su završavali to što je rađeno nego ti ostali uzeli ga za ruku. Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo:

„Babo, babo, đe si, đe si…?“ Stalno je to vikalo.

Ovi su ga poveli u kamion. Valjda dijete znajući da je bilo u tom kamionu… ovaj… on je… dobio je stresove, grčeve…

„Neću, neću, neću, neću, neću…!!!

I onda sam ja uskočio, da pomognem i situaciji cijeloj… a i djetetu. Rekao sam: „Znate šta, ja ću upaliti svjetlo u svome kombiju, upaliću muziku da mu skrenem pažnju sa svega ovoga. Da ga dovedem u stvarnost. On više ne zna ni gdje je ni šta je ni šta se dešava.“ Ušao sam u kombi i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao sam lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: „Hajde uđi, dođi meni. Dođi čiki. Vidi, imam svjetlo, muziku“. I on pogleda u mene, ščepa on mene ljudi za ruku, ne bih želio nikome i nikad od vas da doživi taj stisak djeteta od 6-7 godina. Mene je zaboljela ruka. Ja sam se okrenuo da vidim koju to snagu dijete ima. I krenuo da ga vratim sa ostalima. Znate već s kim ostalim. Da bi sa sljedećom turom bilo s njim završeno. Sa mjesta tog koje se zove Orač ja sam vozio prema osnovnoj školi, fiskulturnoj sali. Znao sam da ga tu ne smijem ostaviti.“

• Nikad nećemo saznati ko je zaštićeni svjedok PW-101, vozač u Zvorničkoj brigadi VRS. Taj veliki, hrabri čovjek, Srbin, osim što je spasio dječaka, svjedočio je u Haagu u procesu protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Milana Gvere, Radivoja Miletića i zahvaljujući i njegovom iskazu, dobili su zaslužene kazne.

Nažalost, nedavno je umro. Trpio je velike posljedice zbog svog čina, cijeli život bio je obilježen. Na sahranu mu je došla samo uža porodica, žena i dva sina.

Učestvovali su:

• Potpukovnik je Vujadin Popović, 2010. godine Međunarodni sud za ratne zločine proglasio ga je krivim za genocid, istrebljenje, ubistva i progon te ga osudio na doživotnu robiju.
• Dječak je Fahrudin Muminović, imao je sedam godina kada je sa ocem i komšijama doveden na strijeljanje, ranjen u ruku i nogu. Svjedok PW-101 ga je odveo u zvorničku bolnicu slagavši da ga je našao u šumi iz straha da ga ne vrate na strijeljanje. Nakon osam mjeseci i više pokušaja, Crveni križ ga prebacuje u Tuzlu. U ratu, nakon rođenja sestre i nedostatka lijekova umrla mu je i majka pa je sve do 2003. proveo u Domu za nezbrinutu djecu kada ga prihvata amidža Ramo. Cijelo vrijeme ga je neumorno tražio. Donedavno je kod amidže stanovalo deset članova porodice u teškim uslovima, zaboravljeni od onih koji su zaduženi za zbrinjavanje preživjelih Srebreničana. Uzalud se Fahrudin obraćao nadležnima za pomoć, tek nakon gostovanja kod Senada Hadžifejzovića, kada je ispričao svoju priču od koje se ledi krv u žilama, dobri ljudi širom svijeta su skupili sredstva i Fahrudin konačno ima svoj dom, skupa sa sestrom. Završio je ugostiteljstvo, zbog ratne traume i ranjavanja nije radno sposoban, pa ipak se bavi poljoprivredom. Ima noćne more, ne može da spava, prisutan je i problem s koncentracijom, ranije su ga obilazili psihijatri, više ne dolaze. Želja mu je da upozna Džeku i Pjanića piše Bugono-danas.