Išib’o me babo što nisam htio poslušati njegovog babu

Visits: 548 Today: 1

Iz Saffove arhive, br. 8./ saff.ba

Svi smo mi djeca bez obzira na našu dob. Istina, mi danas živimo daleko od onih vremena kad se to sasvim ozbiljno shvaćalo. Da ispričamo jednu anegdotu iz tih starih vremena:Ali-paša Rizvanbegović na putu nedaleko od svoga Stoca vidio jednog starca kako sjedi na podzidi i plače.Ali-paša ga upita:-Koliko ti je godina?-Sedamdeset!-A što plačeš?-Išib’o me babo.-A zašto?-Što nisam htio poslušati njegovog babu.

Bez obzira da li mi to priznavali ili ne, naše obaveze prema roditeljima ostaju čak i onda kada ih više nema među živima.Koliko ćete ljudi naći, kad saberu zrelost života, da tek tada uviđaju kako se nikad ne mogu odužiti svojim roditeljima. Ustvari, sav taj dug mogao bi se svesti na jednu jedinu riječ-poštovanje. Ona je središte pitanja odnosa djece prema roditeljima, a nije ljubav ili obaveza. Sve će to biti obuhvaćeno u poštovanju, ako to poštovanje postoji. To je suptilan odnos i to je bit problema. Ne samo danas, nego oduvijek. Može se čuti mišljenje kako je nekad bilo toga poštovanja više nego danas. Da li je to zaista tako, teško je znati. Očigledno, prije je bilo više mogućnosti da se nametne poslušnost. A to još nije i poštovanje. Jer, jasno se uviđa sklonost kod mlada čovjeka da potcijeni starije, da ih optuži zbog nedostataka i propusta. Sve bi to on uradio bolje. I uradiće! On je bolji! I pametniji! Roditelji ništa ne znaju. A kasnije, kad ga stigne starost, uspomena na roditelje namiče mu suze. Govoriće: “Divni su bili! Toliko brige, toliko žrtve, toliko topline !”Uspomena će biti tim bolni ja, što se bude više sjećao svojih propusta prema njima.Nauka malo daje objašnjenja za ovakav postupak mladih. Najbolje šta se može čuti da je to instinkt, biološki zakontežnje novog bića koje postaje zrelo i koje želi da se osamostali.Medutim, religija ne objašnjava, ona traži poštovanje. Uporno! Ali što da radite ako nemate dužnog poštovanja isami to uvidate? Tražite grešku u sebi!Boga molite da vam udijeli osjećanja, milosti i poštovanja prema njima. I to stalno nakon svakog namaza; to je rnilost Božija, pa makar jednog dana i odgovarali zbog nedostatka tog osjećaja. Ne, nemojte se pravdati kako oni ne razumiju vas i vaše težnje. Takva obrazloženja su stara koliko i čovječanstvo. Morate biti strpljivi na sve njihove, kako vi kažete, prodike. Nemojte braniti sebe pred sarnim sobom time što vam šejtan pred oči stavlja ono što vam se ne sviđa kod vaših roditelja; znajte da Allah traži da im ne otkažete poslušnost ni u čemu, izuzev ako nije u pitanju grijeh.

Mnoga djeca se obraćaju ocu i majci riječima “stari” i “stara”, a da i ne osjećaju koliko je to uvredljivo za njih. A kasnije, kad to uvide, ne mogu da se otresu te navike. To je teško, čak im je i nezgodno. Budi u njima osjećaj kao da su priznali nekakav poraz, kao da su se pokorili pa da su poniženi. Otkuda to? Možda su korijeni takvog stava u težnji da se prikriju osjećaji prema roditeljima. Namjerno se pokazuje kao ravnodušnost, skoro grubost, kao tobožnji izraz muškosti. E, nije on od onog soja koji podliježe bolećivim i sladunjavim osjećajima. A može biti i rezultat povodljivosti. To i drugi rade. Ili je, možda, razlog gubitak poštovanja prema roditeljima. I to još s razlogom. Ako je stvarno tako, ako kod roditelja ima nešto što Allah ne voli, onda neka to bude pouka za vas kakvi vi lično ne trebate biti, ni kao djeca danas, a ni sutra, ako Bog da, kao roditelji. Upravo je to ono o čemu čovjek malo vodi računa.I inače, kad vidimo nešto kod drugih što nam se ne sviđa mi žurimo da to osudimo, a zaboravljamo sebe. Zaboravljamo da se obratimo Bogu, dž.š., da nas sačuva od sličnog iskušenja i nesreće. Zaboravljamo da Ga molimo da i njih oslobodi te nevolje, i da im oprosti. To je ono prvo što treba kao vjemici da uradimo. Pa tek onda sve ostalo. Prema zgodi i mogućnostima.Zar ne vidite Ijudsku nedosljednost i odmazdu sudbine? Čovjek je slab, ne daj, Bože, teškog iskušenja. Pogledajte ljude koji danas osuđuju druge, a to oni isto sutradan rade. Upiru prstom u tuđu sramotu, a sutra to njih poklopi. Blate druge, i njih isti dan isto to sustiže. Mudrost naroda iskovala je iz životnog iskustva poslovicu:“Hak se vraća u istim opancima”.

(Salih Behmen “lslamski odgovori” )