Hoće li nakon 2. oktobra biti drugačije

Visits: 5240 Today: 3

Mir, red, rad, bolji život, strane investicije, nova zapošljavanja… obećanja su koja nam baš svi nude, ali nas je iskustvo naučilo da se izgube već u mjesecima koji u postizbornoj BiH trebaju za formiranje (ikakve) vlasti. Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije?

Piše: Vildana Selimbegović

A sad spektakl! Baš kao da živimo u najsretnijem ćošku planete pa nam je izobilja preko glave, lude ljetne zabave dosadile, a još i više egzotične destinacije, pa smo jedva dočekali da se nešto drugačije počne dešavati da bismo jurišali na proslavu. Te nam se demokracija ukazala kao cool opcija i prilika da se zabavimo dok nijansiramo dobro od boljeg. Istina, malo se ko u današnjem svijetu može pohvaliti sretnim vremenima, ako uopće ima takvih, no naša je slika – gledajući domaći kontinent – jedna od najtužnijih: upravo ovdje vlada pomama za poslom s one strane Schengena, kolone onih koji odlaze da se više ne vrate osim za godišnji odmor prijete da sustignu broj odane dijaspore, a našu sumornu stvarnost možda i najbolje slika podatak da smo jedina zemlja u Evropi čija se država nijednom odlukom nije ni počešala da ublaži krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu, krizu od koje danas bukvalno strahuje sav normalan svijet suočen sa sviješću da su nestašice energenata i vrtoglavi rast cijena izvjesni jednako kao i nadolazeća jesen piše Istraga.

No, prije nego se probudimo u žestokom siromaštvu, dobili smo priliku da ga proslavimo – uz zvuke izbornih koračnica, billboarde s kojih nam se smiješe plejade začešljanih da koliko sutra odlučuju o našim životima iako su još jučer bili jedino sposobni da zgrabe partijsku knjižicu i silu velikih obećanja za koja jedino pouzdano znamo da od Daytona do danas ama baš nikada nisu ni došla na red da bi bila ispunjena.

S tri podignuta prsta, lider SNSD-a Milorad Dodik startao je u kampanju, poručujući s konvencije svoje partije: Živjela Srpska, Srbija i Rusija, pa i EU, a može i Amerika! Bosna i Hercegovina, ne krije Dodik svoje stavove, treba da umre, a objasnio je i zašto (“postoje dvije države Srba – Srpska i Srbija”), baš onako suptilno kako je objasnio i svoj (najnoviji) obračun s Njemačkom čijem ambasadoru ne da pristanak da dođe u zemlju koju on sam ne priznaje, što ga ne sprečava da protiv nje radi s vrha, iz državnog Predsjedništva. Kako se to uklapa u onaj dio zdravice “pa i Evropskoj uniji” nije imao potrebe tumačiti, izjednačavajući vlastita stremljenja Srpskoj, Srbiji i Rusiji ionako se opredijelio, pokazujući i onu vrstu vlastite bahatosti kojom nerijetko maše kada na domaćem terenu demonstrira manjak evropskog suglasja da bi se podržale sankcije SAD-a kada je sam u pitanju.

Otud ono “može i Amerika” jer treba da pokaže kako do Dodika dvostruke sankcije ne dopiru, šta je crna američka lista spram njegovih? Zato on obećanja daje samo opoziciji – pobijedit će ih, poručio je, tumačeći im kako će “Srpska opstati” ma koliko nemao u ponudi niti jedan argument da je ikada entitet kojim neprikosnoveno vlada ispunjavajući apetite familije i prijatelja doveden u pitanje. No, sve dok mu i opozicija pomaže zaklinjući se u odbranu RS-a, ne precizirajući da resurse i ljude najviše treba braniti od učmale i u korupciji ogrezle vlasti – Dodik može nastavljati po starom i očekivati nagrade u glasovima upravo onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem plaćajući odanost njemu. Kao i kolege mu iz vlasti, uostalom: HDZ-u BiH i Draganu Čoviću gotovo da ne treba kampanja, hrvatsko biračko tijelo ujedinili su jurišnici protiv bilo kakvog dogovora. Koliko je siguran i komotan, lider HDZ-a demonstrira i omalovažavanjem svoje kandidatkinje za državno Predsjedništvo, govoreći o Bojani Krišto kao da će na izbor za mis (“Imamo najpametnije i najljepše biće što možemo ponuditi”). Žene, ako nisu supruge, u političkom životu BiH su niža bića.

Njemačka je pak na Dodikovoj crnoj listi zato što je na njegove ratne pokliče (konačno) odgovorila obustavom finansiranja projekata u RS-u, što mu je poslužilo kao podtekst za diplomatski skandal, a najviše za stvaranje slike o sebi kao borcu protiv velikih zapadnih sila. U toj funkciji opet ide u Rusiju, da bi zapečatio izbornu kampanju novim prijetnjama miru na Balkanu, baš onako kako lider SDA Bakir Izetbegović računa da će u Predsjedništvo ponovo ući braneći BiH i njenu budućnost prebrojavanjem Bošnjaka. A onda će, obećao je, SDA osmisliti i strategiju. U ovom trenutku strateški planovi su fokusirani na dobijanje izbora, o čemu zorno svjedoči količina billboarda s kojih nam se novi/stari kandidat smiješi ovjekovječen kao stećak. I bezimen. Ali zato prezime blješti. I on je – u neku ruku – sam protiv svih: opozicija se ove izborne sezone, s izuzetkom Koalicije Država i Mirsada Hadžikadića, okupila oko zajedničkog kandidata Denisa Bećirovića iz SDP-a.

Koji će, ako pobijedi, obećao je, inicirati posebnu sjednicu Predsjedništva na kojoj će – uz pomoć demografa – osvijestiti problem odlazaka ljudi i naša zemlja će, nakon toga, dobiti državni program za ostanak ljudi. Objašnjavajući svoje i ambicije stranaka koje ga podržavaju, Bećirović već u prvim nastupima biračima poručuje kako su Dodik i Čović u svađi sa Zapadom, a “nažalost, posljednjih mjeseci im se i Bakir Izetbegović pridružuje”, pa nas onda sve javno pita da li je ikada ijedna država ušla u EU i NATO svađajući se sa Zapadom. Odgovor nije težak, no povlači nekoliko pitanja koja baš nisu retorička: kako znamo da SDP nije u svađi sa Zapadom kad je među prvima organizirao proteste pred OHR-om, skupa sa SDA? Istina, bile su tu i ostale opozicione partije, ali Predrag Kojović iz Naše stranke prvi se javno povukao, a lider Naroda i pravde Dino Konaković jedan je od rijetkih koji ne dvoji da sa HDZ-om treba tražiti kompromis, no i dalje je usamljen, zašto? I ono najvažnije: kako je to tačno Čović u svađi sa Zapadom kad bošnjačke i probosanske stranke listom i združeno optužuju OHR, EU i SAD da zagovaraju izmjene izbornog zakonodavstva u BiH po želji HDZ-a?

Istina je da Izetbegović ove izborne sezone bira retoriku daleko bližu Erdoganovoj nego prozapadnoj, no također je istina da se zna kome turski predsjednik dolazi u Sarajevo, baš kao i ko mu je BiH ostavio u amanet. Zato opozicija – bošnjačka koliko i probosanska – ne može mjesto na vlasti tražiti pukim zaklinjanjem u bolja vremena, dovoljno je uostalom da bace pogled u Dodikovu avliju, ako zaista žele pobijediti SDA, morat će izaći iz kanona svađe i ponuditi konkretnije zajedništvo. I to malo širih dimenzija od ovih sarajevsko-kantonalnih. SDA ih je i preozbiljno shvatila, što je jasno ne samo iz količine billboarda, da ne kažem ulaganja, već i po energiji koju ulaže u kampanju koja je – za početak – fokusirana upravo na Predsjedništvo, gdje opozicija nastupa spojeno. Zapad gordo zvuči, ali ne treba zaboraviti da je to i Hrvatska, a šta god ko o tome mislio – za budućnost BiH su beskrajno važni i odnosi sa Srbijom koja se još nije odredila na čiju će stranu.

Mir, red, rad, bolji život, strane investicije, nova zapošljavanja… obećanja su koja nam baš svi nude, ali nas je iskustvo naučilo da se izgube već u mjesecima koji u postizbornoj BiH trebaju za formiranje (ikakve) vlasti. Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije? To je pitanje vrijedno onih miliona koji će i bukvalno biti potrošeni tokom kampanje, ali svakako najviše zavisi od spremnosti da se suočimo sa vlastitim izborima i pojavimo na biralištima. I ponesemo odgovornost za svoj glas. Neizvjesna budućnost nas svakako čeka, kao i cijeli svijet, no mi smo ti koji donosimo odluku ko će se u naše ime naredne četiri godine izjašnjavati o ljubavi prema Rusiji i(li) Zapadu, odlučivati o akcizama, nametima na privredu, porezima i trošenju budžeta dok grcamo u borbama za opstanak. I o onom najvažnijem: hoćemo li čekati da komšiji crkne krava ili ćemo zajednički zasukati rukave. Za početak, muzike i pjesme ne manjka.