Gledao kako mu odvode suprugu i djecu

Visits: 929 Today: 3

Na krajnjoj gornjoj desnoj parceli u Memorijalnom mezarju svoj smiraj prošle godine pronašla je identificirana osmogodišnja Anesa Hodžić.

Anesa je bila prvačić, čiji je život nasilno ugašen prije nego se uspjela obradovati kraju školske godine, podjeli đačkih knjižica i prvom raspustu.
Na njenoj posmrtnici među ožalošćenima samo je jedno ime. Otac Ramiz. Jedini ožalošćen. Svi ostali su ubijeni.

Ramiz je Anesu spustio u kabur odmah pored mezara njene majke Enise Hodžić, ubijene u 28. godini. Tu je i još jedan, dječiji mezar, u kojem je ukopan Ramizov šestogodišnji sin Asim, Anesin mlađi brat.

Dio dana nakon Anesine dženaze u aprilu, Ramiz je proveo pored njihovih mezara.

Sunčan je i topao dan, kakva je bila i kobna majska subota, kada su egzekucije izvršene. Rječica Jadar žubori, a mir koji se nadvio nad Zaklopačom remete samo rijetki automobili koji prolaze pored Memorijalnog centra. Zaklopača je 25 godina pusta.

Ramiz dugo šuti, a zatim tiho progovara: – Tog sam dana sjedio sa ženom. Pili smo kafu, a kasnije sam odlučio da odem iza kuće po jedno šatorsko krilo, koje mi je trebalo jer sam namjeravao kositi travu. Putem je naišao Huso i kaže mi: “Ramize, opkoljeni smo”. Utrčao sam u kuću da kažem ženi šta sam čuo, da bježimo, a ona mi reče: “Bježi ti”. Mislila je da traže muškarce i da nju s djecom neće dirati.

Na trenutak Ramiz zastaje. Lice mu se skameni, tiho uzdahne, ali smogne snage nastaviti priču o svojoj porodičnoj tragediji.

– Poslušao sam je i potrčao prema kući Avde Dugalića. Bile su tu dvije njegove kuće, a ja sam trčao da se sakrijem u staru. Tri metra pored mene trčao je rođak Hamdija Hodžić. Čujemo vozila, galamu i psovke. Već su počeli pucati. Trčimo, a onda vidim da je metak pogodio Hamdiju i on pada. Ja nastavljam. Nisam ih vidio. Trčim dalje. Izgleda, ni oni mene nisu vidjeli. Uspijevam se sakriti u podrumu stare kuće. I dalje se čuje pucnjava. Neko kuca na vrata. Pogledam, kad ono dječak Džemo Suljin. Sakrijemo se tu. Dijete se prepalo, plače. Kažem mu: ‘Sjedi i šuti’. Pregledam podrum i nađem sjekiricu kojom je Avdo sjekao tikve. Uzmem je i razmišljam o tome kako ću nas njome braniti. Šta god da mi urade, pružit ću neki otpor. Stajao sam pored vrata i čekao da dođu po nas. Ponovo pucaju. Virim i sve čujem i vidim šta se dešava… – govori Ramiz.

Sa udaljenosti od nekih 30-ak metara Ramiz je posmatrao zločince kako ulaze u jednu po jednu avliju i kuću, te izvode žene, djecu, starce…

– Dolaze do moje kuće. Istjeruju mi ženu, a ja je čujem kako viče: “Nemojte mi djecu ubiti”. To su bile njene zadnje riječi koje sam čuo – priča Ramiz i ponovo zastajkuje.

Odšuti koji trenutak, ali odlučno nastavlja tihim glasom: – Otjerali su ih iza jedne štale. Tu su ubili 30 ljudi. Pobili su ih i otišli. Kada su se zločinci odvezli, izašao sam iz Avdine kuće i obišao cijelo selo. Sve sam ih našao… Mrtve…

saff.ba