EMOTIVNA PRIČA O MIRSADU SELIMOVIĆU: NAPUSTIO NAS JE VELIKI DJEČAK, DO ZADNJEG DANA JE IMAO OSMIJEH NA LICU

Jedan veliki dječak je umro, a imao je 59 godina. Kako čovjek može biti dijete?

Dječak se zove Mirsad Selimović; rođen je u Bileći, izbjegao s porodicom u Esbjerg, Danska, a dječak je bio do 59. godine jer je imao Daunov sindrom, a mentalno se ta djeca sporije razvijaju, ali imaju, uvijek imaju…

…do kraja života imaju ono što obična nemaju – te osobe su izuzetno empatične, suosjećajne, srdačne, tople i nasmijane. Ko je od nas čitav život ovakav? Niko. Takav je bio Mirso Selimović. Izuzetan. Nevjerovatna emocija, uvijek nasmijan, pristupačan, srdačan. Od svih priča i šala koje znam o Mirsi – da, bio je i duhovit – ova je najnevjerovatnija i trideset godina razmišljam o njoj. Kada su paravojske početkom rata u Bileći zarobili sve muškarce, civile, u zatvor-logor nisu odveli samo Mirsu, jer ima Daunov sindrom, jer napadaču valjda nije bio bitan, nije opasan. No, nisu shvatili da Mirso shvata ono što oni ne shvataju. Pazite, Mirsad Selimović – jedini slobodni čovjek u gradu. Slobodan. On je to shvatio i iskoristio – svaki dan je išao u zatvor-logor, obilazio ljude i svog oca, nosio pisma, prenosio neke vijesti. Bez ikakvog straha od stražara žustro je zahtijevao da oslobode muškarce – zamislite, pored tolike slobode – tolika hrabrost. Kada bi ga ljudi vidjeli da im dolazi – radovali su se; budilo im je to nadu da će i oni biti na slobodi. To Božije davanje, da osoba s Daunovim sindromom nema strah a ima slobodu, nema mržnju a ima ljubav, trebalo bi sve da nas zamisli i da drugačijim očima gledamo takvu djecu i osobe, a ne kao drugačije. Čak je i fazon biti drugačiji – imaju hromosom više, nemaju gadne, grdne ljudske navike, glupe osjećaje, nemaju mržnju… jednostavno, satkani su od svega dobrog. Mirsad Selimović je danas sahranjen u Sarajevu. Njegov brat Edin kaže: “To je najpoštenija, najčasnija, najbolja osoba koju sam sreo u životu i kada bih opet imao brata, birao bih Mirsu.”

crna-hronika