DRAGAN BURSAĆ: ZAŠTO JE MLADIĆ SRBIMA HEROJ?

Prije nego što se ozbiljnije upustimo u ovu temu, neophodno je citirati sjajnog profesora Nenada Dimitrijevića koji se pozabavio pitanjem negiranja genocida u srpskom javnom, političkom i intelektualnom diskursu. Između ostalog, on je u razgovoru sa novinarom Mirnesom Kovačom, za Preporod, prije šest godina kazao:

„Odgovor je jednostavan. Zločine su činili neki Srbi, uz podršku značajnog broja Srba, u ime svih Srba. Za mete napada izabrani su ljudi koji nisu Srbi, zato što nisu Srbi. Motiv, počinioci, žrtve – svi su obeleženi nacionalnim predznakom. Moj etnički identitet prestao je da bude slučajna, moralno irelevantna činjenica onog momenta kad je zločin počinjen u ime svih Srba. Svako od nas obavezan je da prizna istinu o zločinu, i da se zalaže da ova istina nadvlada danas dominantnu politiku i kulturu laži.“

Pa, kako smo došli do toga, da se naslov ovog teksta odnosi na popriličan broj pripadnika srpskog naroda, koji otvoreno glorifikuju, konkretno ratnog zločinca Ratka Mladića, nakon drugostupanjske presude, kojom je krvolok (zasluženo) dobio kaznu doživotnog zatvora i (nezasluženo) izbjegao onu za genocid u šest opština u BiH?

Stvar je u psihologiji i političkim elitama, dabome.
Ultranacionalizam kao droga za politički opstanak

Što se tiče srpskih poratnih političkih elita, one su negdje početkom 21. vijeka nanovo shvatile da će glorifikacija zločinaca i bjegunaca, a koji su osmislili sistem etničkog čišćenja, masovnih zločina i ganocida pod šapkom Republike Srpske, dakle, shvatili su da će podrška otpadnicima održati njih na Pijemontu srBstva, šta god on bio. To koincidira sa npr. Dodikovom “promjenom mišljenja“, koji je od rečenice kako je Mladiću i Karadžiću mjesto u Hagu, pa nek’ tamo dokazuju nevinost, došao u stanje pomahnitalog negatora zločina, genocida i glorifikatora ratnih zločinaca.

Uporedo s tim, tekao je medijski proces satanzicacije Haaškog tribunala i njegovih mehanizama, uglavnom po dvije izlizane premise:

– Sudi se isključivo Srbima

– Sud i presude samo šire mržnju i produbljuju jaz među narodima, poglavito u BiH.

Naravski, ovo su besmislice, jer se sudi ratnim zločincima, preciznije ljudima koji imaju presumpciju nevinosti, a optuženi su za ratne zločine. To što je “nesrazmjerno više Srba” u Hagu, najviše govori o prirodi rata u Bosni i Hercegovini, a ona je agresorska. Preciznije, rat je bila čista agresija na BiH, a ne nikako vjerski ili građanski lokalni sukob, kako minimalizuju čitavu klaonicu sa početka devedesetih većinski srpski analitičari.

Drugo, Haški tribunal i njegovi mehanizmi, nisu nikakva tijela koja se bave pomirenjem ili dobrim međuljudskim odnosima. Aman uzaman, to je sud! A odluke suda treba da dovedu do konsekventnog rada na terenu. To je rad političara, psihologa, psihijatara i cjelokupnog obrazovnog sistema na denacifikaciji.

Umjesto toga, vlasti u manjem BiH entitetu, potpomognute (većinu vremena) vlastima u Srbiji, stvarale su paralelan sistem življenja, mikroherojiku i podižući na lokalni Partenon sliku i priliku ratnih zločinaca. Sa jedne strane, glorifikovana je njihova bježanija i sakrivanje, prije svega Karadžića i Mladića, a sa druge strane, medijski TV bestseleri su bila trabunjanja npr. Vojislava Šešelja, koji je u Haagu, a koji je “pokazo svog Boga sudijama“ a u realnosti je samosažaljivo zabavljao neobrazovani populus, da bi na koncu bio vjerovatno jedina osoba u istoriji sudstva, koja je zbog same sebe odležala više nego što je bila kažnjena.

S lošeg na gore

I to je prvi val, političke racionalizacije, ali i pragamatizma u slavljenju Mladića i klike, val koji je držao svu tu političku bratiju na vlasti.

Drugi val je mnogo opasniji i donosi nam potpunu indoktrinaciju mladih ljudi, koji su u međuvremenu stasali u političare. Izaberite koga hoćete, a da sam sebe zaziva “opozicionarem“ u srpskom svetu. U Srbiji je to Boško Obradović, a u RS-u Jelena Trivić i Draško Stanivuković. Ovi ljudi su nažalost, politička budućnost u Srba. Zašto kažem nažalost, pa pogledajte njihove stavove glede konkretno zločinca Ratka Mladića, koji su kudikamo radikalniji i od Dodikovih i Vučićevih, koji je onomad landarao sa uličnom tablom tog istog Ratka Mladića po Beogradu.

Ti “mladi lavovi“, su izvorno radikalnija, četničkija varijanta, koja će u budućnosti odmijeniti pragmatičnu nacionalističku bratiju na osovini Dodik – Vučić – Krivokapić. E oni su punokrvni nasljedinici srpskog sveta.

Za njih nema dileme, Mladić je heroj, svesrpski junak oko čijeg “slavnog vojnog puta“ nema pogovora.

Neko će reći to je već domen psihopatologije i u pravu je.

A to nas dovodi do psiholoških uzroka veličanja i slavljenja ratnih zločinaca.
Nezrela nacija zarobljena u poricanju

Riječ je o jednoj vrsti svenarodne infantilizacije, koju ću pokušati objasniti slikovitim primjerom: Ako sa četiri godine mislite da ste centar svijeta, sa 14 da je vaš otac najjači, a majka najbolja, sa 24 da je vaš narod najjači i najbolji, u centru svijeta – logično, onda je vrijeme da odrastete i prestanete!

Niti vam je narod najbolji, niti ste vi centar svijeta, niti vam je otac najjači. Ali političkim sistemima odgovara da budete cjeloživotni infantil, bolno osjetljive i nesigurne ovčice, koje potvrdu života nalaze u (nacionalnom) stadu.

Odrastanje – to se na žalost sa srpskim narodom nije desilo. Duboko u poricanju, vođen gore pomenutim mainstream strujama narod je u svom infatilizmu sagradio kult ”đenerala“ i u njega je ugradio sve što zločinac nije – partizansku herojiku, očinsku pažnju sa majčinskom brigom, drugarski odnos, vojni odnos i pravičnost na terenu.

U realnosti, Mladić je bio egoistični grandoman, samodovoljni i slabo obrazovani oficir, koji čak ni u strogo vojnom smislu nije izvojevao niti jednu pobjedu. Bio je i ostalo iskonski loš čovjek, prijetvoran, lažljiv, sklon ucjenjama, čovjek koji je kidnapovao UN mirovnjake, čovjek koji je lagao zarobljenim civilima da će ih spasiti i onda izvršio genocid.

Eto takvog “oca vojne nacije“ većinski srpski živalj ne želi vidjeti, pa realnost mijenja ze izmaštanu herojiku.

Naravski, u tim nezrelim mentalnim lutanjima dešavaju se epski promašaji čitavog jednog kolektiviteta, koji – kako je neko odlično primijetio na Twitteru urliče “Nemojte nam nabijati kolektivnu krivicu,” dok nosi transparent “СВИ СМО МИ РАТКО МЛАДИЋ!” I dok po parkovima, po tvrđavama, po gradovima, po nadvožnjacima riše sramne poruke podrške monstrumu.
Kako do katarze

Poricanje ide toliko daleko i toliko duboko da se za loše ljude, za otpadnike društva proglašavaju svi oni, koji bi što prije denacifikacijom i otriježnjenjm skinuli kolektivnu krivicu, ukazujući na kolektivnu odgovornost naroda. Takvima je mjesto rezervisano u šaragama srBstva, sa oreolom stranih plaćenika i domaćih izdajnika, a koji se ili trebaju ekskomunicirati iz te poričuće infanitlne bratije ili bi im, kako prijeteće zvuči – trebalo uraditi nešto kreativnije. Vi sad zamislie šta.

A izaći iz te opskurne naci-poričuće zone komfora znači suočiti se sa materinim, očevim, državnim, generalovim, nacionalnim i na koncu svojim nesavršenstvom. Znači pogledati pogledom odrasle osobe u 8.372 nišana u Potočarima, znači saznati za organizovani projekat masovnih silovanja u istočnoj Bosni, znači osvijestiti ubijanje 102 prijedorska djeteta, znači, saznati za Biljane kod Ključa i ubijanje beba u kolijevci, znači vidjeti Tomašicu, najveću masovnu grobnicu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, znači upoznati se sa stistemima logora smrti diljem RS-a, znači vidjeti plansko uništavanje sakralnih objetaka i spomenika Svjetske kulturne baštine do potpunog ništenja, znači na koncu slomiti se, raspasti se, rasplakati se, doživjeti katarzu i kao takav zatražiti oproštaj.

Velik je to mentalni napor za veći dio naroda, koji je odjezdio u potpuno suprotnom pravcu i ne namjerava se vratiti sa tog izolovanog poričućeg ostrva, sa one strane civilizacije.

A to otriježenjenje bi značilo ne samo gadan mentalni mamurluk, nego i trud koji trebate učiniti nakon katarze. Jer, ako je neko odlučio da ubija u vaše ime, da kolje, provodi politiku isključenja, rasizma i genocida, trebate ga osuditi! To je zapravo najmanje što možete uraditi.

E tako se postaje odraslo, zrelo ljudsko biće sklono kritičkom razmišljanju i preispitivanju sebe i svijeta oko sebe. Takvom biću ne može pasti na pamet da slavi ratnog zločinca i da ustrajava na nakardom putu krvi i tla premreženom kostima nevinih ljudi. A najveću krivicu snosi baš Ratko Mladić. Jednostavno je!

Ova civilizacija, naša civilizacija – tvoja i moja počiva na leđima Atlasa, koji ne samo da su sumnjali u svoje “heroje“, nego i u sisteme koji su stvorili tu nacionalističku herojiku. Bez kritičkog mišljenja, bez spoznavanja svijeta u svoj svojoj stravi i užasu krvave relanosti, a koja nosi nebrojeno mnogo mrtvih, i to baš u vaše ime, nema denacifikacije.
Proizvodnja lažnih heroja

E ta denacifikacija počinje u vrtićima, gdje bi se djeca trebala učiti makar reći zlu – ne. Namjesto toga, mališanima se kosovskim pojanjem i gledanjem kojekavih karikatura po zidovima nameće kolektivna krivica u četvrtoj godini života. A baš to radi velikosrpska politika, da bi ostala kao takva relevantna i da bi njeni vrhovi, od SANU-a, do političkih moćnika bili tu gde jesu. Djeca po njima moraju primiti otrov indoktrinacije. I to traje najmanje tri decenije. Najmanje. Ta prozivodnja lažnih heroja, a suštinski protuva, lezileboviuća i u konačnici zločinaca, osim smrti i nesreće u regionu, obija se sad o glavu cijelom srpskom narodu.

Ili kako reče profesort Nenad Dimitrijević za Preporod: “Kad lažemo ili zatvaramo oči pred onim što se dogodilo, mi se ne zadržavamo samo na bagatelisanju istine o nasilnoj smrti i bezrazložnoj patnji. Mi sami sebe zavaravamo, pretvarajući se da bez spoznaje moralnog tereta te istine još uvek možemo da živimo kao pristojna ljudska bića. A to nije moguće. Masovni zločin predstavljao je odricanje od civilizovane normalnosti. Politika i kultura koji favorizuju negiranje, relativizaciju („kontekstulizaciju“) i ćutanje, nasilno zadržavaju građane Srbije unutar vrednosnih koordinata loše prošlosti.”

Sad kada smo utvrdili političke i još više psihološke i psihopatološke mehanizme po kojima se slave zločinci, red je u par riječi kazati i nešto o pravnom lijeku.

A pravni lijek, je nažalost, jedini efikasan u ovom slučaju, jer vidimo da će politka poricanja genocida prerasti i već prerasta u politku afirmacije, glorifikovanja i zazivanja novog genocida. Već vidimo da bogobojažljivo slavljenje Mladića farbom po školskim WC-ima nadrasta sve i postaje titularni dio porodičnih i opštedruštvenih vrijednosti, pa se krvolok iz čučavca penje na bilborde, na vrhove ulica, na spomenike kulturne baštine, na tvrđave, na police bibilotečke i vidna mjesta.

Pravni lijek je kazna i sankcija, nešto što npr. Njemačka ima utkano u zakone. A zakon kaže: Zabraniti negiranje zločina i genocida i primiti predviđenu kaznu ukoliko zakon kršite. Mi, nažalost našu i sramotu pred svijetom, nemamo taj zakon.

Pa će, a budućnost će to pokazati, Ratko Mladić, koliko danas postati i zvanično, knjiško-udžbenički pozitivna ličnost srpske povijesti, a veličanje istog više neće biti samo stvar odobravajuće većinske kukavičke šutnje nego obaveza u srpskom svetu.

Bosnian Serb military leader General Ratko Mladic (centre, left) accompanied by other officers as he arrives in Sarajevo, Bosnia and Hercegovina, 08 August 1993 for negotiations EPA/ENRIC MARTI

A taj nakaradni svet je, čini se, nikad ozbiljniji i strašniji u zadnje dvije decenije piše AJB