Dok smo klanjali, osjetih u glasu supruga dok je učio Fatihu, kao da plače…
Iftarismo se, pa muž upita naše prijatelje kod kojih smo večeras gosti, da prvo klanjamo akšam, pa ćemo popiti i kahvu…
Tako i bi.
Međutim, dok smo klanjali, osjetih u glasu supruga dok je učio Fatihu, kao da plače…Kako je nastavio učiti suru tokom namaza, emotivno učenje bilo je izraženije.
Nakon što obavismo svoj akšam, doista, vidjeh da su oči mog muža prepune suza, ne stigoh ga ni upitati, a on mi reče:
“Znaš, večeras mi se u jednom trenutku vratilo sjećanje na Ramazan u kojem sam poslije jednog iftara, klanjajući akšam namaz baš kao večeras, dovio Gospodaru da budeš moja supruga, moj put do Dženneta, majka našeg djeteta i moja snaga na dunjaluku. I svaka ova moja suza, nedovoljna je da Mu zahvalim na dovi uslišenoj.”
Rekao bi još nešto, ali nije imao snage.
Primakao me i poljubio u čelo.
Nisam mu stigla ništa kazati, prozboriti, suza je sama skliznula niz lice, jedna, pa druga. Znam samo da zagrljaj poslije tih riječi kao da potraja vječnost cijelu.
Moj Allahu, dvije duše koje se zavolješe u Tvoje ime, dove ti da ih Milošću svojom i u Džennetu sastaviš.
