Dok smo bili pravi muslimani bili smo vođe drugim narodima

Visits: 6443 Today: 1

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba

U historijskim knjigama spominje se da je jedan kršćanski mladić došao kod Nurudina ez-Zenkija (1118.-1174. – sultana koji potječe od Turaka Seldžuka, koji je ujedinio Egipat i Šam te utro stazu Salahudinu Ejjubiju za oslobođenje Kudsa), da bi obznanio svoje primanje islama i zamolio ga da ostane u muslimanskoj zemlji. Nurudin ga je upitao: ”Koja je tvoja struka?” Mladić je odgovorio: ”Ja sam se obučio u spravljanju lijekova i liječenju ranjenika.” Nurudin ez-Zenki upitao ga je: ”A da li bi ti prihvatio da liječiš naše ranjenike?” Mladić je odgovorio: ”Allaha mi, zbog toga sam i došao kod vas. Ja želim da moji grijesi budu oprošteni liječenjem rana koje su muslimanima nanijeli nevjernički vojnici.” ”A odakle nabavljaš materijal za lijekove?”, upitao je Nurudin. ”Ono što meni treba za spravljanje lijekova i mehlema ima samo u oblastima koje su pod kontrolom Biznatije, tj. kršćana”, odgovorio je mladić.

Nurudin je rekao: ”Ne možemo prihvatiti da lijek za naše ranjenike bude iz zemlje naših neprijatelja. Nego, uzmi sa sobom skupinu naših vojnika koji će obući civilnu uniformu i donesite raznih biljaka, od kojih spravljaš lijekove, u našu zemlju, zemlju islama.” Mladić je tako i učinio i nakon nekoliko dana vratio se izvršivši naređenje velikog mudžahida i pobožnog i pravednog vladara Nurudina ez-Zenkija. Nurudin ga je nagradio iznosom u zlatu i dao mu komad zemlje, a zatim mu rekao: ”Idi posij sjeme biljaka koje si donio, a kada narastu donesi ih. Uzmi jedan dio zemlje i za sebe da je možeš obrađivati i od toga živjeti.” Mladić je poslušao sultana Nurudina i nakon određenog vremena došao je sa velikom količinom raznovrsnih biljaka, pa mu je Nurudin obezbijedio mjesto gdje će spravljati lijekove i mehleme. Zatim je izabrao skupinu muslimanskih mladića da ih podučava spravljanju lijekova, jer ako se njemu nešto dogodi da imaju alternativno rješenje. Nakon izvjesnog vremena mladić je došao sultanu Nurudinu i rekao mu: ”Uvaženi sultanu, ja sam skupinu muslimana podučio onome što ja znam u vezi spravljanja lijekova, tako da vam više nisam toliko potreban. Stoga sam došao da te zamolim da mi daš oružje pa da se idem boriti protiv Allahovih neprijatelja kao što sam se nekada borio protiv muslimana. Ja silnom želim poginuti kao šehid na Allahovom putu.”

Na to mu je Nurudin rekao: ”Ako je tako, onda napiši oporuku (vasijjet) i kupi sebi sablju i ratnu opremu iz svoga imetka, ja ti neću dati oružje.” Mladić se začudio takvom odgovoru, ali je bio presretan što je dobio dozvolu za borbu. Ubrzo se pridružio muslimanskoj vojsci koja se spremala za bitku protiv krstaša i borio s takvom žestinom i hrabrošću da su krstaški vojnici, bježeći ispred njega, govorili: ”Šejtan, šejtan! Šejtan se bori u muslimanskoj vojsci!” Poslije završene bitke u kojoj su muslimani izvojevali još jednu pobjedu, sultan Nurudin je tražio onog mladića, ali ga nije našao među živim i ranjenim mudžahidima. Onda je otišao da ga potraži među poginulim muslimanima i našao ga je. Uzeo ga je u naručje i plakao je toliko da su mu suze nakvasile bradu. Zatim je na njegovom vratu ugledao konopac za koji je bio privezan komad sašivenog platna. Nurudin je to skinuo sa njegovog vrata i kada je odvojio platno unutra je našao mladićevu oporuku u kojoj je pisalo: ”Uvaženi sultanu, oporučujem da se pola moga imetka koji sam stekao dadne mojoj porodici, a druga polovica da se podijeli kao sadaka nakon moje smrti. Uvaženi sultanu, shvatio sam dobro ono što si od mene tražio. Ti si mi dao zemlju da je obrađujem i da budem muslimanski vojnik koji se hrani i živi od truda i rada vlastitih ruku. Zbog toga si odbio da mi pokloniš sablju, da bi prva sablja koju ću nositi kao musliman bila iz mog vlastitog imetka. Ti si mi govorio ono što si sâm radio: da se muslimanska pobjednička zastva neće zavijoriti dok njihova hrana, lijekovi i oružje ne budu proizvod njihovih vlasitih ruku. Allah te nagradio, poštovani sultanu, i učinio te mojim drugom u Džennetu.”

Pouka: Prije islama bili smo čobani ovaca, a onda je došao islam i učinio nas predvodnicima i vođama drugih naroda. A kada smo ostavili islam postali smo stado koje ”čuvaju” drugi narodi.