DAN KADA MI JE KOMŠIJA SRBIN RUKOM PRELAZIO PREKO LICA
DAN KADA MI JE KOMŠIJA SRBIN RUKOM PRELAZIO PREKO LICA
Na današnji dan, tačno prije 30 godina prestao je moj dječiji život.
Nije komšijama bilo dovoljno što su 31. maja odveli jedan dio mojih Botonjćana u logor Manjača.
Nije komšijama bilo dovoljno što su 10. jula veliki broj mještana Botonjića odveli u Biljane i sve pobili zajedno sa ostalim Biljančanima.
Morao je uslijediti i zadnji isplanirani scenario, sve protjerati a jedan dio žena, djece i staraca zapaliti!
Na današnji dan, 7.8.1992 god. komšije Srbi (koje sve dobro imenom i prezimenom poznajemo) su “očistili” moje selo. Protjerali su nas u naselje Crnaliće, koje od nas dijeli samo rijeka Sanica.
Izabrali su jednu pojatu (ostava za sijeno) na vrh stijene u starom selu Kamen, tu su zapalili dječake, žene i starce.
Vjerovatno, su namjerno uzeli tu vidljivu lokaciju, kako bi mi ostali mogli posmatrati i slušati krike našeg naroda dok gori u vatri.
Dok ove redke pišem, sjedim u sobi gdje smo ja i moj brat kroz prozor svako večer tajno posmatrali i očekivali taj zadnji najavljeni zločin. Inače, iako je bilo velika vrućina, svi smo mi spavali obučeni, kako nas nebi u pidžamama zatekli.
Nakon, što je naš prvi komšija Sava Lakić (kao signal za akciju) u akšamsko doba ispalio metak iz pištolja, krenuli su četnici izlaziti iz kuće Đure Lakića, te obližnjih kukuruza.
Uslijedilo je lupanje po vratima, razbijanje stakala na našim kućama i istjerivanje svih nas.
Sabrali su nas na dnu sela, postrojavali i odvajali.
Komšija Branković Rajko – Rajkić,
mene (tad 14 godina) i mog brata Hasiba (16 godina) je rukom nešto dirao po našim licima.
Tek poslije ćemo shvatiti, da je provjeravao da li imamo brade, odnosno da li smo počeli da se brijemo kako bi i nas odvojili i zapalili zajedno sa našim rođacima i ostalim komšijama muslimanima.
Nakon 30 godina, niko nije odgovarao niti je kažnjen za zločin u Botonjićima.
Nakon 30 godina niko od komšija Srba nije izjavio ni riječ kajanja ili priznanja za ove velike zločine!
Mi, ne samo da ćemo se sjećati, već ćemo dobro pamtiti, upozoravati i podučavati naše buduće generacije.
Rado bi oni ponovo isto uradili!
I šta ono rekoše? Nemojte se prebrojavati?
Jašta, nego ćemo se prebrojavati!
Almir Botonjić
