„A koja je to dova, Ejube, što učiš svakog petka u vrijeme džume?“
„A koja je to dova, Ejube, što učiš svakog petka u vrijeme džume?“ – prekide me hafiz Bugari prije 16-17 godina u izlaganju.
„Da mi podari snagu, sabur…“ – počeh ja.
„Stani!“ – prekide me opet, pa nastavi; „Jesi li siguran da želiš baš to od Allaha? Ako tražiš snagu, tražiš i probleme da bi ojačao. Ako tražiš sabur, tražiš i iskušenja da bi mogao osaburati. Promijeni malo dovu, ali razmisli šta tražiš. Na primjer, ako tražiš da te sačuva od iskušenja, ne treba ti ni sabur, ni snaga da izdržiš“.
I od tad dobro pazim kako dovu upućujem ili šta želim. Jer, često ne razmišljamo šta tražimo, pa se desi da dobijemo to što želimo, ali su kontraefekti mnogo gori. Tražiš uspjeh, izgubiš vrijeme. Želiš da si poznat, ali izgubiš mir. Želiš ljepotu, izgubiš vezu s osobom koja je melem za sve što proživljavaš. Želiš pare, raspadne se porodica.
„Ne daj mi Bože bez pameti ostati i nekome muhtać biti“ milion puta je moja nana rahmetli rekla. I nikad ništa drugo od Allaha nije tražila. Da bude razumna i svjesna do kraja života te da može sama oko sebe koliko god je moguće. Nije bila učena, niti je ikad imala priliku da sjedi sa nekim alimom hafizovog kalibra, ali je znala šta ne želi pa nikad od Allaha dragog nije tražila nafaku, sreću, ljubav, kuću, auto, poznatost, priznanja i sve za čim mi danas žudimo. Samo da je sačuva onoga čega se najviše boji; senilnosti/ludila i teške bolesti od koje će pasti na postelju i biti teret nekome. I Samilosni joj je udovoljio. Do zadnjeg trenutka, a živjela je 97 godina, bila je razumna, spremna na šalu, misli oštrih kao britva, a zdravlja dovoljno dobrog da nije na teretu Nermi, meni, djeci i ostalim iz familije.
Danima razmišljam o ovim razgovorima. Valjda dolazi vrijeme da se presložim, možda i dovu da ponovo mijenjam. Nisu isti prioriteti, razmišljanja, energija.
