“Kako ću babo, ako odem tamo, kako ću tamo bez mahrame…”
Nazvao me večeras Besim, otac rahmetli Nusejbe.
U četvrtak joj je bila dženaza.
Jučer je svoje dijete spustio u kabur.
A pričao je o njoj, kako samo babo može pričati o kćerci.
Sa toliko ljubavi, pažnje.
Od toga kako joj je dao ime Nusejba.
Ime joj znači plemenita, hrabra, borbena.
Pa do toga kako su se nosili sa iskušenjem bolesti.
Nusejba se tokom bolesti i pokrila.
Stavila hidžab.
Rekla je ocu: “Kako ću babo, ako odem tamo, kako ću tamo bez mahrame…”
Da sam bio bliže, zagrlio bih tog čovjeka.
Koji i u ovom trenutku, spominje Allaha i Njemu se zahvaljuje što mu je dao takvo dijete.
I da bude njen otac.
Večeras je Nusejbina druga noć u kaburu.
Sjetite se dovom nje i njene familije.
Da joj Allah bolničku postelju i svaku bol zamijeni sa džennetskim vrtovima, u kojima više nikada bolesna biti neće.
I sjetimo se u dovi Besima, i njegove porodice, neka im Allah olakša i podari sabura u ovom trenutku.
I da ih ponovo jednog dana spoji sa njihovom kćerkom, u vrtovima Adna gdje više se nikada rastati neće…
Amin.
🌹🤲
